Jutros naiđoh na priču o Jedilerima i sedmorici braće u Sarajevu, spomeniku brzopletosti i stradanju nevinih.

  Nevine duše kada napuštaju ovaj svijet, zaista ostavljaju tragove za sobom, tragove kao nedovršene priče ispunjene žalom koje gotovo možeš da čuješ kad dodješ na turbe sedmorici braće, braće po sudbini …

I tako jutros, u toj priči na FB grupi, Moje Sarajevo, moja priča, napisaše :

JAKO MISTIČNO MJESTO U SARAJEVU: Znate li šta se desi kad ubacite novac kod “sedam braće”…

Zadužbina je Sulejman-paše Skopljaka, koji je 1815. izdao naređenje da se postojeće mezarje (groblje) ogradi zidom sa sedam prozora. Zanimljivost je u tome što se ne radi o rođenoj braći, već o ljudima koji su ubijeni pod različitim okolnostima i u različitim vremenskim periodima. Sarajlije kažu da su braća po nepravednim optužbama i istinskoj vjeri, a do danas je ostao običaj da ovo turbe posjećuju kako bi tu dali sadaku (milostinju u ime Boga) i zaželjeli želju, navodi Radio Slobodna Evropa, prenosi portal “Doznajemo”.

Ovo je bez sumnje jedno od najmističnijih i najzanimljivijih mjesta u glavnom gradu BiH. Turbe sedam braće u naselju Bistrik.

Prema podacima sa Wikipedije, turbe sedam braće je jedilerska tekija, koju je 1879. godine osnovao Sejfulah Iblizović. U početku je bila samo prostorija za čuvara turbeta sedam braće koju je sa turbetom podigao Sulejman-paša Skopljak oko 1815. godine. Tradicija kaže da je tu sahranjen neki šejh koji je došao sa sultanom Fatihom. Kasnije su tu sahranjena dva derviša osumnjičena i nevino pogubljena povodom krađe novca iz pašinih Saraja 1494. godine, a zatim i četiri kapetana koje je Mustafa-paša Dalbatan dao pogubiti što nisu bili pravovremeno obavijestili za najezdu vojske princa Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine.

Prvi kabur je od šejha Dugonje, osnivača cijelog ovog lokaliteta, kojeg je bio vlasnik i kojeg je uvakufio. On je bio suvremenik Gazi Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva. Drugo i treće, mezar, su sufije, ili putujući derviši – seadini, koji su došli u Sarajevo da ga zijarete (posjete). Četvrti, peti, šesti i sedmi, ova četvorica su ubijena nepravedno onog momenta kada je Eugen Savojski uletio u Sarajevo (1697. godine taj je princ i vojskovođa s trupama od oko 6.500 ljudi opljačkao i paljevinom uništio grad gotovo do temelja, op.prir.). Tadašnja vlasti ih je optužila da su oni krivi što nisu izdržali stražu. Kasnije će se ispostaviti da je Eugen Savojski ušao u Sarajevo s druge strane. I onda su svi znali da su oni ubijeni bezrazložno, da su nevini, da su mučenici. A radilo se o autoritetima vjerskim. I pošto su trojica i četvorica sedam, proziva se Jedileri. A sedmorica braće zato što su svi nepravedno ubijeni, odnosi se to na način na koji su stradali – objašnjava Mufid Garibija, arhitekt, koji dodaje da na svim sarkofazima ima tzv. sufijski sarug.

Sarajlije svakodnevno dolaze do ovog turbeta i često se pomole ili ubace novac te tako gaje običaj davanja sadake.

– Razlog je, to je neka sadaka specifična, zato što su ovdje ukopani nevini… I ovdje kad imaš nijjet neki hajr (namjeru za nešto dobro, op.prir.), želju, ubaciš novčić na svaka vrata, proučiš nešto iz Kur`ana i tako… – objašnjava Zineta Zuka, građanka Sarajeva.

Gospođa Mirsada Omerbegović priznaje da je njen razlog zašto dolazi na ovo mjesto jako ličan:

– Moja svekrva koja sad ima 94 godine čitav život je dolazila i na ovaj način pomagala ljudima koji su u potrebi. Kada je prestala izlaziti iz kuće, mene je zamolila da to nastavim…

Sjetih se da su ovaj običaj u Sarajevu običavali, praktikovali gotovo svi njegovi stanovnici, koliko moje pamćenje seže, a i po pričama starijih. Taj mali, pomalo paganski a najviše nalik na Bosnu običaj, bi upotpunjavali odlaskom do stare pravoslavne crkve na Čaršiji, pa onda i do Svetog Ante da se i tamo ubaci po novčić i poželi da se želja ili nijjet ostvari.

  A onda je na tu priču jedna fina gospodja, kako mi to ovdje kod nas znamo reći, napisala u komentaru :

Ja bi još dodala da se ovdje ne radi o vjerskim propisima i da ovo nema nikakve dodirne tačke sa Islamom, vjerovati da neko drugi ispunjava želje osim Allaha dž. š. je čisti širk i u Islamu nema posrednika između onoga što moli i Allaha, tako da je ovo jedan od narodnih kojekakvih običaja koji je donešen od strane Sufija na ove prostore. Onaj ko zna ko su Sufije, nikada u ovo povjerovati neće, to vam je slično onom kad vam ispadne trepavica, pa vam neko kaže da puhnete u nju i zamislite želju, ništa drugo.

A meni na ovaj plahi, al zorni opis, dodjoše slike sufija i priče o njima …

„ Bio je jedan lijep voćnjak, prepun stabala i voća, vinove loze i zelenila. U njemu je sjedio sufi zatvorenih očiju, s glavom na koljenima, utonuo duboko u meditaciju. Zašto, upitaše ga, ne gledaš božje znamenje koje je Milostivi razasuo oko tebe i koje nam On u ­potpunosti nudi?

Znamenje, odgovori on, gledam iznutra. Vani su samo simboli znamenja. Što je sva ljepota svijeta? Odsjaj, poput lelujave grane što se odražava u rijeci, tog vječnog voćnjaka koji neuveo prebiva u ljudskim srcima.“

I ko se te da prostiš Sufije …

Odgovor je, po meni jednostavan i svima dokučiv.

Potrebno je samo napraviti izbor, za koji samo ti znaš, izmedju srca i glave …

Sufija može postati svako ljudsko biće spremno odreći se pohlepe, ponosa, taštine, arogancije, slijepe poslušnosti običajima i pravilima i spremno posvetiti se znanju.
Al* baš, svako ljudsko biće bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili pol…

3 replies on “Sedam braće

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s