PRILOG PITANJU NESTANKA BOSANSKIH BOGUMILA – PATARENA

Za mene interesantan dokument, naravno sa mnogo stvari se ne slažem, ali ovo su skupljeni dokumenti raznih gledišta i interesa.

Prvo i osnovno pitanje je da li smo zaista nestali ili to neko želi da prikaže ?

Zatim ono što mi u textu najviše smeta je tvrdnja o Stjepanu Tomašu. Naš kralj Stjepan Tomaš nije nikad protjerivao pripadnike Crkve Bosanske, uostalom zbog zaštite pripadnika Crkve Bosanske ( Patarena, Katara, Bogumila itd… ) je i ubijen 1461.

Njegova udovica, naša kraljica Katarina, rodjena Kosača, odgojena kao pripadnica gnostičke Crkve bosanske, je bila suočena sa gomilama problema nakon pada Bosne. Dolaskom u Dubrovnik 1463 uskraćena su joj sva prava iz prostog razloga što je potraživala blago Bosanskog kraljevstva iz riznica Dubrovačke Republike. Ukradeno blago Bosanskog kraljevstva je ostalo temelj nezavisnosti i toliko izvikane moći Dubrovačke Republike. Mala Dubrovačka Republika je bila export-import kompanija Bosanskog kraljevstva, jer logično da bi ste postali moćni trgovci morali ste imati logistiku. Sa logistikom iz Bosne su plovili po svijetu i trgovali sa udaljenim zemljama, te tako stvarali extra profit. Gomile ugovora Bosanskih kraljeva i predstavnika Dubrovačke Republike zorno potvrdjuje izvor robe sa kojom su trgovali po svijetu.

Prevarena od Dubrovčana zatražila je pravdu od onih koji su se predstavljali kao predstavnici boga, medjutim kada je došla u Vatikan bila je tretirana kao ratni plijen. Nije pristala da blago Bosanskog kraljevstva i zemlju Bosnu preda Crkvi Vatikanskoj, pa je i priča o njenoj smrti ostala prilično zamagljena. Medjutim, to nije spriječilo Crkvu Vatikansku da falsifikuje dokumente i da tvrdi da ima naslijedje na blago Bosanskog kraljevstva i zemlju Bosnu. Znamo da je Kraljca Katarina napisala Oporuku svom sinu Sigmundu, kome je i ostavila nasljedje Bosne.

Enver Imamović ga i postavlja na stablu Kotromanića kao kralja od 1463 do njegove smrti 1492.

Zbog njima dobro poznatog razloga i vlastitog interesa, Vatikan je bio medju prvim državama koji su priznali nezavisnost Bosne 1992.

Nego da pogledamo šta nam to piše Josip, a ispod texta kroz njegovu biografiju možete da vidite da je bio veoma dobro upoznat sa historijom Dubrovnika.

PRILOG PITANJU NESTANKA BOSANSKIH BOGUMILA (PATARENA)

JOSIP LUČIĆ – Historijski zbornik god. 14 (1961)

U povijesnoj nauci u posljednje vrijeme ističu se dva mišljenja o nestanku bogumila (krstjana, pripadnika »crkve bosanke«, patarena) u našim krajevima.A. Solovjev izlaže da su poslije pada Bosne prelazili na islam najviše seljaci — bogumili — a kasnije i pojedini velikaši i vlastela. U XVI st. bosanska sela uglavnom su islamizirana, a poturčeni seljaci nazivaju se »Poturi«.

Oni su, kako Solovjev zaključuje iz izvještaja M. Ricauta (1670), zadržali elemente svoga starog kršćanskog vjerovanja. Pozivajući se na izvještaje I. Jukjća, P. Bakule i drugih izvodi da su se u dolini gornjeg i srednjeg toka Neretve, te u planinskim i zapuštenim predjelima Hercegovine sačuvali tragovi bogumila do u drugu pol. XIX st. (Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak ID B i H I, 1949, 42—79).

Protezanju kronološke granice za opstanak bogumila do u drugu pol. XIX st. prigovorio je J. Šidak. On konstatira da je Solovjev »propustio da prouči općenitiju pojavu dvovjerstva na kršćansko-muslimanskom području, a nesumnjivo je previše vjere poklonio nekim neodređenim vijestima iz druge pol. XIX. st.«, da »u poznatoj građi XVIII st. nije začudo naišao ni na što slično«; da mu izvodi »nisu u pojedinostima uvijek neprijeporni«, ali da mu podaci o Poturima iz XVII st. »zaslužuju osobitu pažnju«. Šidak je pri tom upozorio na neke podatke iz XVII st. »koji bi možda mogli baciti neko svijetlo na proces nestajanja vjernika »crkve bosanske« (dolazak Vlaha Krmpo- cana u Lič 1605 tobože na posiv sv. Ivana, krštenje domaćih stanovnika u ime sv. Ivana). Napominje da se i Jireček odlučuje za XVII st. kao granicu nestanka bogumila (Današnje stanje pitanja »crkve bosanske« u historijskoj nauci, HZ VII, 140).
Ako se uvaže primjedbe, da u XVIII st. nema podataka o bogumilima, a da su vijesti o njima, u XIX st. neodređene i prijeporne; može se indirektno zaključiti, da se XVII stoljeće smatra granicom njihova nestanka.

Pred kratko vrijeme došla mi je u ruke knjiga B. P a n d ž i ć a, De dioe- cesi tribuniensi et mercanensi, Romae 1959, str. 172. U trećem dijelu (Apen- dix) pisac je objelodanio »Relationes de dioecesi tribuniensi et mercanensi selectae 1610—1858«. To su izvještaji koje je Propaganda primala o prilikama na terenu. Propaganda je htjela imati tačan uvid u stanje u pojedinim krajevima. Zahtijevala je iscrpne izvještaje. U tu svrhu slala je tiskane upite na koji su vizitatori morali opširno odgovarati poslije izvršenih vizitacija. U izvještajima koje je objelodanio Pandžić, bez komentara, kao suhe dokumente, nalazimo interesantne podatke o patarenima u današnjoj istočnoj i srednjoj Hercegovini u XVIII stoljeću.

Dubrovčanin Sigismund Tudisić (Tudisi) šalje 1751 opširan izvještaj Propagandi o prilikama u trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, u kojem između ostalog piše.

»21. Gl’infedeli che vi sono professano ii maomettismo, et i schismatici gl’errori greci, coll’aggiunta che molti di loro professano vari errori degl’anti- chi nlanichei, quali nell’occupazjone della provincia fatta da Maometto secon- do consta da vari istromenti esservi stati. Gli errori loro sono tra graltri, per quanto si e potuto scoprire questi: che le pene delTinferno non sono eterne; che Gesu Chrišto non e morto in croce per la salute dell’uman genere, ma bensi S. Michele Arcangelo; e pero anno due specie di simboli, quali ho dato incombenza di scoprire, e ribatte- zano i latini, se per sventura qualche d’uno va alla loro setta, e professano un odio implacabile contro i cattolici, a quali anno partioolar impegno di rapire le figlie e Siobhan Darrowsposarle,… e professano in apparenza ii rito greco, ma anno anche 1 riti loro speciali«. (147).

Iz izvještaja Tudisiča proizlazi da se među pravoslavcima u Hercegovini nalaze neki koji ispovijedaju razne manihejske zablude, da se njihovi »errori«, koliko se može otkriti (per quanto si e potuto scoprire), sastoje u tome što tvrde da paklene muke nisu vječne i da na križu nije umro Krist, nego ark- angjel Mihajlo, ponovo se pokrštavaju (u stvari primaju patarensko rukopolo- ženje, duhovno krštenje), ljuto mrze katolike, odnosno katoličku crkvu, prividno ispovijedaju grčki obred, ali imaju i svoje vlastite obrede, vjeruju u dvije vrste simbola (u stvari u manihejska dva principa, dva boga). On je dao nalog da se nešto podrobnije o tome dozna (ho dato incombenza di scoprire).

Pokušajmo prikazano naučavan je usporediti s patarenskom, odnosno bogumilskom naukom u Srednjem vijeku.

Prema abjuraciji na Bilinom Polju 1203 bogumili nisu vjerovali u jednog boga, vjerovali su dakle u dva, nisu priznavali katoličku crkvu, mrzili su je. U popisu zabluda bosanskih krstjana iz vremena oko 1375 stoji da Krist nije trpio ni umro, rimska crkva je crkva idola, niječu sakramenat pokore i kažu da je potrebno ponovo se krstiti poslije grijeha. U raspravi kardinala I. Tor- quemade protiv bosanskih manihejaca iz 1461 patareni vjeruju u dva boga, dva principa (to bi u našem slučaju odgovaralo vjerovanju u dva simbola), Krist nije mučen, niti uskrsnuo, rimsku crkvu ne priznaju jer imaju vlastitog herezijarha, osuđuju sakramenat pokore, a priznaju ponovno krštenje jer im se tako opraštaju grijesi. Prema Summi inkvizitora Rajnera Sačhonija o katarima iz 1250 ne vjeruju u vječnost pakla (Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, p. o. Rad 270, 17—110).

Sve tačke patarenskog naučavan ja, kako ih je Tudisić iznio 1751, nalaze se, dakle, sadržane u Vjerovanju bogumjla u Bosni i Italiji u dokumentima od XIII—XV. stoljeća. U Tudisićevu izvještaju ne spominju se ostali elementi patarenskog naučavanja iz Srednjeg vijeka: npr. da osuđuju neke knjige Starog zavjeta, Djevica Marija nije žena, doketizam, ne treba graditi crkve, ne poštuju slike, ne priznaju sakramente, osuđuju jesti meso, protiv braka su i si., pa se može zaključiti da su ostaci bogumila tokom vremena izgubili dosta elemenata svojeg starijeg srednjevjekovnog naučavanja.

Ti bogumili, koji se spominju u današnjoj Hercegovini u XVIII st., sva- kako vuku korijen od starih bosanskih bogumila. Kralj Stjepan Tomaš protjerao je oko 1450 iz Bosne mnogo bogumilskih crkvenih dostojanstvenika i vjernika. Oni su se sklonili u Hum (Rački, Bogomili i patareni, Rad 8, 159; Solovjev, n. dj., 49). Na taj način Hum — Hercegovina postaje posljednje utočište bogumila. U tom kršu, daleko od prometnih veza, daleko od nekoga jačeg utjecaja katoličkih, pravoslavnih i muslimanskih vjerovjesnika, mogli su sačuvati više stoljeća elemente svoga vjerovanja. Iz izvještaja raznih vizita- tora, naime, razabire se da tu nije bilo katoličkog samostana, pravoslavni su imah dva (nel paese di Trebigni non vi e alcun convento o monasterio di religiosi cattolici, ma doi monasterii soli di monaci schismatici Basiliani; Pandžić, 124), ali su im redovnici slabe naobrazbe (ma sono ignoranti e scan- dalosi; 134); narod živi u siromaštvu i neznanju (essendo tutti poveri et idioti, intenti alli pascoli e lavorar terreni; non trovandosi libri ne di cattolici ne di schismatici, essendo tutti semplici et idioti; ib. 120, 122); vjerski život nije im bez prigovora (truovo mol te fatuchierie et matrimonii prohibiti, li quali col divin favore tutti destrusse, 114); neki katolički svećenici ne žive uzorno (trnovo un prete amogliato, qui genuit filios et filias, qual haveva havuto pur un padre prete similmente maritato, i quali si per ignoranza come per malignita havevano fatti infiniti mali a quelle anime, che possonna paragonare a quelle di Calvino, 113); Turci zabranjuju popravljati crkve (alcune delle sopradette chiese stanno in cattivo stato per la rovina del terremoto succeso nel 1667, ne si possono accomodare, perche ii Turco non lo permette, 122); pravoslavni episkopi nastoje da prekrste katolike ,i podvrgnu ih svojoj crkvenoj jurisdikciji (rivocato un barbaro decreto, che nel 1674 era emanato alla Porta Otto- mana a favor di schismatici, nel quale si comandava e conteneva che tutti li cattolici di tutta la Turchia §i sogettassero a vescovi schismatici, 128); katolici pokrštavaju pravoslavce (predicando redusse alcuni schismatici alla verita della cognition christiana, 113). U tim prilikama: siromaštvu, neznanju, indi- ferentizmu, trostrukom vjerskom antagonizmu mogla je postojati stvarna podloga za kontinuitet održanja bogumilskog vjerovanja u Hercegovini.

Patareni su u Hercegovini, prema izvještaju Tudisića, između ostalog naučavali da Krist nije umro na križu, nego arkangjel Mihajlo. Poznato je da bogumili nisu vjerovali u Kristovu smrt. To naučavan je razlikuje se od zapadnog manihejskog naučavanja o sv. Mihajlu (usp. Dollinger, Beitrage zur Sek- tengeschichte des Mittelalters ,11, 296, 321, 371) i od naučavanja grčkih bogumila o toj ličnosti (usp. Rački, Rad, 10, 171; Dollinger, I, 41). U bogumilskoj nauci u XVIII st. to bi bila neka novost, osebujnost kod nas. Možda bi to bilo bolje nazvati stanovitim udaljavanjem od prvotnog naučavanja, njegovim korumpiranjem.

Izvještaj o patarenskoj nauci u svojoj dijecezi podnio je Tudisić na temelju osobnog obilaska terena. On piše: »avendo visitato tutte le quatro parro- chie della dioecesi coH’essermi (grazie a Dio, che m’ha sommistrato le forze) intemato ne’monti alpestri, ove m’e convenuto caminare anche a piedi e girare la dioecesi per un mese intiero« (str. 140). Podaci o nauci patarena dobiveni su dakle neposredno, na licu mjesta. Zbog toga mogu biti vjerodostojni. Ne bi to bio plod Tuđisićeve knjiške učenosti, niti uveličavanja. To bi se moglo pomisliti jer su trebinjsko-mrkanjski biskupi živjeli u Dubrovniku, a ne na teritoriju svoje dijeceze. On to nije izmislio da bi ocrnio pravoslavce, među kojima nalazi ostatke patarena. On kao katolički biskup svakako je znao u što vjeruju pravoslavci, a u što patareni. On uostalom uočava da su patareni nešto drugo nego pravoslavci i njih razlikuje međusobno.
Mogli bismo dakle prihvatiti da je ono što je Tudisić pisao o postojanju tragova patarena u njegovoj dijecezi tačno. Nastaje pitanje, da li je te podatke dobio na temelju vlasitog istraživanja, uvida i osvjedočenja na terenu ili su mu to, opet na terenu, pričali pripadnici katoličke vjere kao istinitu pojavu među njihovim susjedima pravoslavcima? U prvom slučaju izvještaj bi bio izvan sumnje u pogledu vjerodostojnosti. U drugom slučaju također mu se mora dati vjerodostojnost. Teško je, naime, pretpostaviti da su njega, visokoga crkvenog dostojanstvenika, mogli prosti i neuki seljaci, dok je bio među njima, prevariti i dati mu podatke koji se tako podudaraju s naukom starih patarena da se iključuje mogućnost njihova izmišljanja i laganja. Istovetnost u nekim bitnim tačkama patarenskog učenja u XVI st. s tačkama starijeg učenja iz XII—XV, st. omogućuje zaključak da su postojali tragovi mani- hejizma kod nas i u XVIII stoljeću. Na taj način pomičemo kronološku granicu postojanja bogumila (patarena, krstjana, pripadnika »crkve bosanske«) iz XVII u XVIII stoljeće. Uz to ispunjavamo prazninu koja je dosad postojala u dokumentima o njihovu postojanju u XVIII. stoljeću.

http://www.historiografija.hr/hz/1961/HZ_14_11_LUCIC.pdf

A evo malo i samom Lučiću :

LUČIĆ, JOSIP, hrvatski povjesničar i arhivist (Poličnik kraj Zadra, 1. VII. 1924 – Dubrovnik, 3. XII. 1994).

Studirao je na Visokom dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu u Dubrovniku (1943). Nakon rata studirao je opću i nacionalnu povijest, jugosl. književnost, latinski i tal. jezik (1947–52), a zatim i klas. filologiju (1952–54) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1964. doktorirao. Na tome je fakultetu 1952. postao asistent na Katedri za hrvatsku povijest, 1958–73. predavao je povijest u osnovnim i srednjim školama, a potom do odlaska u mirovinu 1994. radio u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Najviše se bavio poviješću Dubrovnika i okolnih krajeva u sr. vijeku (Prošlost dubrovačke Astareje, 1970; Povijest Dubrovnika od VII stoljeća do godine 1205., 1973; Obrti i usluge u Dubrovniku: do početka XIV stoljeća, 1979), istraživao je pomorske i trg. veze srednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga Dubrovnika s Dalmacijom, Hrvatskom, Albanijom, Zetom, Italijom i drugim zemljama Sredozemlja, odn. povezanost Dubrovnika s balkanskim zaleđem (Dubrovačke teme, 1991). Objavljivao je arhivsko gradivo Državnoga arhiva u Dubrovniku (Spisi dubrovačke kancelarije, II–IV, 1984–93; Knjiga odredaba Dubrovačke carinarnice1277., 1989) te se bavio pov. kartografijom (Hrvatska kroz stoljeća, 1975; Hrvatski povijesni zemljovidi, 1993).

Prigodom znanstv. skupa o M. Držiću, koji se u Dubrovniku održao 1989, prepisao je i preveo te u fototipskom izdanju priredio Držićevom rukom pisanu zadužnicu na devedeset dukata, izdanu Martinu Ivanovu Šumičiću 16. VIII. 1551, koju su kao svjedoci potpisali Miho Marinov Menčetić (Matufić) i Ivan Dominikov Ranjina. Transliteraciju i prijevod kritizirao je Miroslav Pantić te objavio točan prijepis (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Pišući o posljedicama kuge koja je zahvatila Dubrovnik 1526, osobito se dotaknuo sudbine obitelji Držić (Arhivska građa o kugi u Dubrovniku godine 1526–1527. i obitelj Držić, 1992). Upozorava da se M. Držić uopće ne spominje »u doba kuge u dubrovačkim dokumentima. Nismo sigurni da je prebivao u gradu. Ako je boravio, tada je obavljao dužnosti kao i ostali građani i duhovne osobe«. Međutim, spominju se članovi njegove uže i šire obitelji, među kojima su neki umrli baš u to doba, primjerice stric Andrija, rektor crkve Svih Svetih (Domino), te bratić Petar. U radu donosi arhivske dokumente o Andriji, Petru, Držićevu ocu Marinu i bratu Vicku.

Pisao o Lučiću Leo Rafolt.

Ono što ostaje neizbrisivo su naša sjećanja, zapisana u kamenu !