Skip to content

Dvare

Tako ja ovih dana opet malo putovao, za promjenu…

I krenuh put Splita svojom najdražim putem tri jezera, preko Prozora i Rame i dodje mi malo da skrenem, sjetih se neobičnih stvari koje sam vidjao oko Cista Prove, pa dalje prema moru.

l tako nadjoh naDuare

I poznavajući taktiku današnjih zvaničnih religija o preuzimanju energetskih mjesta prepoznatih od starih civilizacija, napravih krug okolo.

I nadjoh se u Zadvarju na putu prema Omišu. Slike Vam same govore:

Duare

Duare pejzaz Vodopad GubovicaGubovica razglednica Stara razglednica


Woow koji pogled …Duare pogled Duare pogled2


Meštrović je ostavio traga na pravom mjestu … Mestrovic  Na mjestu ulaska rijeke Zetne u grad Onaeum


Duare grb      Zadvarje – Duare – Dvare


Pa kaže :

Zadvarje, selo i općinsko središte u Dalmaciji, 15 km sjeverozapadno od Brela, odn. 24 km istočno od Omiša; 289 st. (2011). Leži na 269 m apsolutne visine, uz okuku rijeke Cetine; hidroelektrana Kraljevac iz 1912. Župna crkva sv. Antuna Padovanskoga. Poljodjelstvo (vinova loza, krumpir, blitva i dr.); stočarstvo (svinja, ovca, govedo). Obradba kamena (pilana, klesarstvo). – Nalazi se na važnoj, još od prapovijesti, prometnici koja iz podbiokovskoga primorja vodi prema unutrašnjosti. U sr. vijeku ondje se nalazila utvrda Duare, koja je ime vjerojatno dobila po svom položaju (vrata, dveri primorja i Cetine). U pov. izvorima prvi se put spominje 1408., kada se nalazila u posjedu bos. kralja i njemu odanih velikaša. Tijekom XV. st. utvrda je bila dograđivana, trokutastoj osnovi pridodane su dvije okrugle kule na kutovima, a njezina gradnja dovršena je nešto prije 1482., kada se u Poljičkom statutu spominje kao »grad«. Osvojivši to područje potkraj XV. st. Osmanlije su ojačali postojeću utvrdu, koja je nadzirala komunikacije prema Makarskomu primorju, Omišu i Poljicima. U XVII. st. utvrda je stradala u čestim sukobima kršćanskih i osman. vojski, a oko 1653. zauzeli su ju Mlečani. Za Morejskoga rata Zadvarje je ponovno bilo poprištem više mletačko-osman. sukoba, a nakon konačnoga povlačenja Osmanlija s toga područja (1684) i utvrđivanja nove granice prema Osmanskomu Carstvu Zadvarjem je prolazila nova granična linija, Linea Grimani. Oslobođenjem Imotskoga 1717. i pomicanjem granice prema sjeveru izgubilo je stratešku važnost .


Tu nam se toliko mnogo stvari desilo. Vrata koja su dugo već dijelila svijetove …

Pa još kažu :

Srednjovjekova utvrda na vrlo važnom i još u prapovijesti trasiranom putu koji iz podbiokovskog primorja vodi prema unutrašnjosti Dalmacije. Srednjovjekovno ime tvrđave Duare znači vrata, prolaz, dveri. Prvi put se spominje 1408. godine kao jedno od središta Župe Radobilje. Današnja tvrđava je izgrađena u drugoj polovici 15. stoljeća zbog obrane od turskih prodora. Tvrđava je trokutastog tlocrta. s dvije kružne kule na sjeverozapadnom i sjeveroistočnom uglu. Unutar tvrđave bile su kuće za posadu i zapovjednika, cisterna za vodu te spremište oružja i baruta. Turci su je osvojili oko 1500. godine i dodatno utvrđivali gradnjom kula Avale i Poletnice istočno od tvrđave. U martu 1669. u borbi s Makaranima ispod kule Poletnice poginuo je zadvarski dizdar (zapovjednik tvrđave) Hasan aga Arapović, muž opjevane Hasanaginice.

Pa nadjoh i ovo, naravno obratite pažnju da se u textu naglašava da se radi o srpskoj narodnoj poeziji i na kraju imate zadatke, pitanja i vežbe :

https://opusteno.rs/analiza-dela-f158/analiza-dela-hasanaginica-narodna-pesma-t22976.html

…Balada Hasanaginica jedna je od najlepših narodnih pesama i prva pesma koja je skrenula pažnju evropske kulturne javnosti na srpsku narodnu poeziju i narodnu književnost uopšte. Od kako je A. Fortis objavio u svom delu Put u Dalmaciju (1774) godine, Hasanaginica je prevođena na mnoge evropske jezike i doživela je niz tumačenja, koja su želela da uđu u suštinu ove narodne pesme i u probleme koje ona pokreće, probleme koji su i etničke, i etičke i psihološke prirode, ali i probleme koji su čisto umetničke prirode. Ta tumačenja su nastojala da uđu u suštinu i smisao ove pesme, u psihologiju junaka, u namere i umetnička htenja narodnog pesnika…



Pa onda na raznim blogovima tako puno podataka :

Povijesne crtice o Zadvarju


G. 1646 ugovore Primorci s generalom Caotortom, da će proćerati Turke iz otačbine svoje i preći pod okrilje mletačko, samo da im dade oružja i džebane i da se Turcima otme Zadvarje. Na to on pristane, te se u kolovozu zaputi sa dvije galije i deset ormanica, punih četnika plaćenihi urodjenih i doplovi noću u Vrulju, odkle se zaputi prama Zadvarju. Kao predstraža išli su urodjenici. Istom zora počela cikati, a vojska dopala pod zidine tvrdje. Tu napere dva omanja topa i zagruvaju, kao da Turcima nazivlju dobro jutro. Ali i Turci odgovore i ubiju jednog topčiju, a drugog rane. Kad Caotorta vidi, da se ni Turci ne šale i da će ih mučno svladati, dade zapovjed, da se pred vrata tvrdje nanese mnogo drva i zapale. Ne prodje mnogo i vrata izgore. Tad naši nasrnu u tvrdju, ali ih Turci dočekaju i uhvate se u koštac, pa se kolju, dok ih kršćani nadjačaju. Tu poginu 24 Turčina sa 4 age, a ostale zarobe i povedu na galije. Naših pogine samo 6, a 12 jih dopane rana. Caotorta dade pretražiti, poplieniti i porušiti tvrdju, okolicu popaliti, pa se zaputi u Makarsku.

Kad za to saznade bosanski paša, opremi hercegovačkog i kliškog sandžaka, u listopadu na povratku izpod Šibenika i iz Knina, sa šest hiljada vojske na Zadvarje, jer je to klanac, kroz koji se lahko silazi u Primorje, Omiš i Poljica, a brani put k Imotskomn, Vrhgorcu i Ljubuškomu.

General Foscolo i barun Degenfeld mnienja su, da ne čekaju Turaka, jer ne imaju, kamo da se zaklone i jer ovi pretežniji brojem. Pokajao se i Caotorta, što je porušio tvrdju, te na vrat na nos šalje Semitekula sa barunom Ecbensteinom i miernikom Evglarsom sa nješto malo vojske, neka zapanu u ljut za kamenje i ne dadu nekrstu napried.

Ali banuli i Turci, pa kako ih veća sila, ne daju našima ni dahnuti, već zapovrzi bitku i natjeraj jih u bieg. Naših pogine dosta, a mnogo ih bude zarobljeno. Turci ne časeć časa, opet sazidju tvrdju i naokolo nje bedeme. Odatle se češće zaliću k moru, da robe, pale i roblje odvode. Nego to i našima dogustilo, pa hoće da ih se oslobode.

Makarski biskup Petar Kačić izposluje po drugi put zapovjed u Mletcima, da se proćeraju Turci sa Zadvarja. Foscarini zaokupi Kotarce i šibenske krajišnike, te sa urodjenicima i sa mletaćkim i papinim plaćenicima u veljači 1652 zaputi se iz Omiša i iz Vrulje na Zadvarje. Ali Turci zapali po klancima, da im zakrče put. Kršćani suzbiju napadaj i osvoje Gornja Brela i kulu na Poletnici, pa obsjednu tvrdju na Zadvarju. Prepali se Turci, pa šalju ulaka za pomoć u Imotski i u Vrhgorac, a kršćani u Omiš po dva velika topa. Istom iz ovih zagruvali, al eto i hercegovačkog paše sa 3000 konjanika k svojima u pomoć. Nego kako je ondje krševito, ostavi Turadija konje u Radobolji, te pješke pobrza k Zadvarju. Ali ih kršćaui dočekaju vatrom iz pušaka i iz malih topova, pa prihvate za handžare i umješaju se medju nje, te ih sieku i kolju. Poslije dva sata najočajnijega boja sa obe strane, Turci obrnu ledja i dadu se u bieg, ostavivši svojih do 500 mrtvih, a preko 150 zasužnjenih.

Sad oni u tvrdji izgube svaku nadu za pomoć, te deseti dan obsjedanja izviese bielu zastavu i ugovore predaju. Svima bude dozvoljeno slobodno izaći iz tvrdje, a jedanaestorici aga još sa oružjem, te podju u lmotski. Mletčani i po drugi put poruše tvrdju, a Turci ju na novo podignu i ugnjiezde se. Odttud opet novi jadi za kršćane u ovim krajevima. – Kad Kotarci od svoje osvojili Zemunik i sasjekli Turke i kad stigle radostne viesti, da jih je slavni (pobožni poljski kralj) Janez Sobjeski pod Bečem potukao, prenuli se kršćani, koji su čamili pod turskim jarmom i u ostalim našim krajevima, te im oteli Drniš, Bukovicu i Kotare ravne, izmakli im Zadvarje i proćerali ih iz Primorja od hladne Cetine do mutne Neretve.

Turcima i opet rastle zazubice za Zadvarjem. Zato htjeli još jednom pokušati sreću, da bi ga osvojili i dobro utvrdili. U ljetu 1685 eto s konjanicima i s pješadijom na nj paše, obkoli ga i napane sa svih strana. Ali se malobrojna posada sdvojno bori i odbija turske juriše, dok joj stiže pomoć s mora i obližnjih mjesta, te Turke nemilo potuče i natjera u bieg.

*) Izvori; Brusoni “Historia dell’ ultima guerra tra Venezianie Turchi Dall’ anno 1644 fino al 1671.“ Venezia 1673; Ljubić “Pregled hrvatske poviesti” Rieka,1867; Zlatović “Franovci” Zagreb 1888. I. Buljć, puč. učitelj Bolletino d’ordinanze per le scuole del regno di Dalmazia 1. svibnja 1892 .


Turci pod Zadvarjem i junaštvo Vlahah

Godine 1684 buknu rat izmedju Mlečanah i Turakah. Mlečani u savezu s cesarom nimačkim i kraljem, poljskim, obsidnuše gradove u Morii, gdi Dalmatinci osobito pri jurišanju na Kroton silno pojunaćiše se. Rat u Dalmlacii započeo je bio 1685 godine. Vezir od Hercegovine, zaderžaviši se s’ vojskom cilu jednu nedilju danah na Cetini, na 17 lipnja su četiri hiljade konjanikah postupaše u napridak ka Klisu. Obćeni vlaldaoc u Dalmacii, Petar Valier (***), zapovidi varošanima Spiitskim i Kaštelanima, da one Turke uzbiju; – tu se zametne ćarka (mali boj) -i Turci malo posli udare natrag paleć Konjsko polje (****), s’ toga možebiti, da našima piće (kerme) nedoteče.

Sutradan pod noć vezir hercegovački, napućivase se putem Radobilja k’ Zadvarju. A Valier već zapovidio bio Primorcima, Poljičanima i Omišanima, da priteku čim se Vezir približi, uhvate goru, i uzapru mu se, jer se deržalo da Zadvarje misto od privelike vridnosti. Ali budući da su svi na svoje gledali, i nisu versni bili dugo oderžati se daleko od svoje kuće, koju bi morali u tudjim rukama ostaviti, zato nije se moglo nego malo njih skupiti, od kojih, pošto su jih Turci, koji odasvuda silazahu, zatekli, nikoji su im se brez odpore pridali , a ostali, izmedju kojih biahu Serdari, Kulišić i Marandelić uzmakli su bijući se, i zatvaraju či se sa svojom družinom u stubline i tverdjave. Na taj način, Turci zauzevši polje, goru i klance, Zadvarje osta izstavljeno turskom napadenju. Verli Tartalja, zapovidaše s’ onom tverdjavom i izjavljivaše da se neće dok je živ pridati. -Razaslale su se naredbe na Kaštelane, Varošane, Klišane i Poljičane da braći u pomoć priteku. Obćeni vladaoc Valier za dva dana dok se u Omišu zaderzao mogao je hiljadu i više daimatinskih hervatahskupiti, i broj im se sve toviše umnožavao.. Za tim došavši s’ galiama u Vrulju, otisne malu četu vojnikah (koji su za plaču služili) pod rukom markeza Bori do na verh planine, namiravajuć s’ tim zamamiti neprijatelja da na tverdjavu neudara. Ama Turci, pokrivši pervaz (kraj) od grebena, koi biaše kao podnožje od tverdjave, tako čversto stajahu, da su mogli odolili neprijatelju i brojem večemu. S’ jene strane nadahu se naši da će im nikoličina vojnikah iz Zadra i Šibenika u pomoć doći, koji su već na putni bili; s’ druge pak strane bojahu se, da se tverdjava sa nestašice vode neprida. Ovo ti je sve čemu su se mogli nadati u tolikoj maloj snagi i slabini jedne tverdjave, koja osim serca braniteljah, jače obrane neimadiaše.

Na 19 serpnja zapovidilo je Poljićanima, da prišavši Cetinu, sa svim svojim ljudstvom priberu se k Petru Tartalji, otcu Augustina, koi Zadvarje braniaše, i biaše poglavar nada svim Vlasima. (*) Sutradan obćenom vladaocu glas dopane, da Petar Tartalja, nikako nemoguć pomoć tverdjavi doniti, sumnjaše da su joj velikodušni branitelji sasvim izginuli. Već su stubline (turnji) Avala i Polinjić, koje su tverdjavu nadvisivale, pale bile Turcima u ruke, i čas po čas čekalo se da ista sudbina i Zadvarje postigne, jer nije se moglo dalje braniti. Onda obćeni vladaoc sazove k’ sebi sve vlaške starešine, i sabravši jih u jednu pećinu, reče im:

“O Dalmatinci, vi niste dostojni imena vaših otacah, koji na obranu svoje zemlje život svoj žertvovahu [pirigarahu); serce izgubiste. Ja ću vaše žene pozvati; da one u misto vas otačbini u pomoć priskoče, a vi ćete životinu pasti. Aja, niste dostojni ratnicima biti; vaše mačeve s’ kudiljama (preslicama), a vaše puške s’ dičinskim zabavama zaminite. Samo zaslužujete, da vas Turci batinaju, i da vas Mlečani zapuste, koji zaludu blaga i kervi za vas troše. Neću da se više vašim zapovidnikom nazivam, štap od sebe bacim, i puštam da turske verige stisnu noge vaše dice, i da vavik vikom tursko robije ostajete.”

Ove riči kripko izrečene verlo su Vlahe uzbudile – a okolo sto – jeća svitina, plačuć razišla se. Po tom sastanu se svi i zakunu, da će se biti do zadnje kapi kervi. Mletački gjeneral dade im za poglavara Jozipa Versia, zapovidnika galie
braćke, šura (ženin brat) Tartalje. I Versio primio se toga teškoga posla, i, skupivši pet-šest sto ljudih, izidje napervo, i sa svojim primerom oslobodjavajuć jih naserne na Turke pod stublinom nahodeće se, tako naglo i hrabreno, da su se Turci od velikoga straha rasperšili, a on slavno šuri put raskerčio. Tako on Zadvarje oslobodivši, uput potegne se za neprijateljima u potiru. Hercegovački vezir s’ većinom konjaništva izmakne se u Radobolje, tri milje daleko. Ko je mogao opisati veselje Vlahah zbog ovoga sjajnoga dobitka? Glavine od Turakah u ovom boju posičenih, dično simo tamo pronosili su i po običaju onoga vrimena, plaćali su jih. Gjeneral nije dao da uzhićenje Vlahah malaksa, već da jih sve tovišma pobudi, nikoga od njih darivaše perstenima, nikoga dukatima, i nagovaraše jih da stoje na oprezu, jer neprijatelja nije još nestalo.

Poslidice ovoga srićnoga boja bile su verlo znamenite, jer da su naši Zadvarje izgubili, i vezirova vojska dobar glas uhvatila, Primorci i Poljičani bili bi duhom klonuli; koji istina da su virni, ama činilo se da nisu stalni; s’ česa bio bi tako mogao neprijatelj pol deržave osvojiti. Medjutim i stublina od Poletnice, posli dugoga opiranja, pridala se. Bilo je u njoj šestdeset Turakah, izmedju kojih mnogi oficiri i zapovidnici. – Mertvih, skupa s’ onima pod Zadvarjem i stublinama, ostalo je do četiri stotine. Da su Vlasi jedno sto konjah imali, bili bi doista svu neprijateljsku čelu posikli; nego pišci umorni što su kroz najmučnie staze prodirali, i na više mistah bili se, nisu mogli dalje za njima u pogon ići. Našlo se na bojištu mnogo barjakah, jedna zastava (veliki barjak), i nikoliko listvih (skalah) pripravljenih za jurišati na Zadvarje.

(Ovo je na talianskom jeziku priobćio g. Chiudina urednik Novinah: L´Osservatore Dalmato (**), dodajuć slideća: Opisujuć ovo imali smo pri ruci vlastita povidanja Gjenerala Pietra Valiera (***) koi onda vladaše Dalmaciom, koja puno razbistruju povistnicu onoga vrimena. Osim Katalinića, koi je u svojoj trećoj knjizi uzgred ovi boj spomenuo, nijedan drugi povistnik, u koliko nam se čini, nije o tom pisao) .

Glasnik dalmatinski, 9. kolovoza 1850 _______________ (*) talianski veli: capo di tutti i morlacchi / zapovjednik svih Vlaha/Morlaka/ http://de.wikipedia.org/wiki/Walachen http://hr.wikipedia.org/wiki/Morlaci (**)L´Osservatore Dalmato > Novine 19. st. tiskane i sačuvane u Hrvatskoj http://www.hkdrustvo.hr/clanovi/tmp/novine/novine.htm (***) Mletački generalni providur za Dalmaciju Pietro /Petar/ Valier (****)Konjsko. Između Nehorića i Klisa, u kliškoj općini, pri plodnom polju, selu na zapadu, na podnožju visokog brda, stoji tvrda gradina Konjsko. Mjesto je u starim listinama više puta spomenuto: quod Conustina nominatur. (Cod. Dipl. I. 178.) (Rački Mon. VII. 139.). Tvrđava je visokom čvrstom ogradom zaštićena i u njoj su velike dvorane. Vlasnik tvrđave, koju mu Mletčani darovaše za junaštvo poslje Karlovačkog mira, je knez Tartalja Starohrvatska prosvjeta, 1. ožujka 1896. Ludovik Tartalja oženio je Magdalenu, jedinicu trogirskog plemića Petra Cigolinija i Milice Andreis. Njezinim mirazom obitelj Tartalja stekla je posjede na trogirskom području (Ljubitovica, Kosmaći, Dasini Doci), koji su najvećim dijelom pripadali obitelji Andreis. Ludovik Tartalja također je kapetan u mletačkoj vojsci, ali je prisutan i u društvenom životu grada. Ludovikov sin, odnosno Jakovljev brat kapetan Petar, istaknuta ličnost društvenog života grada Splita, aktivni sudionik plemićkog vijeća u kojem se napose učestalo spominje 70-ih godina XVII. stoljeća. Naposlijetku treba spomenuti da je i Jakovljev nećak Augustin, sin njegova brata Francesca (Petra) , također aktivni sudionik u djelovanju Velikog vijeća grada…

– Tartaglia Agostin – Tartaglia Jakov (1596, 1620) – Tartaglia Jakov Nikolin (1518) – Tartaglia Ludovik, kapetan – Tartaglia Nikola (1484) – Tartaglia Nikola (1596) – Tartaglia Petar (1577)


U našem okruženju nema mjesta o kojem knjigu ne možeš napisati, pogotovo onaj skriveni, nevidljivi dio. Znam da se moram vratiti ponovo, niz Zetnu u Onaeum.
A do tog vremena, rekoh sebi mogao bih podijeliti s Vama ovo kraljevsko mjesto, mjesto prelaska iz jednog svijeta u drugi…

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s