Debelo brdo ( Uputstvo za prepoznavanje nevidljivog )

Debelo je brdo, toliko debelo da može sakriti i debele tajne.
Debelo je od naslaga dešavanja taloženih ko zna koliko vremena.
Na našem sarajevskom debelom brdu postoji, za one koji vide,
upozorenje da hodaš jako pažljivo po tom tlu.
Da hodaš tako da izgleda kao da znaš šta se nalazi oko tebe i ako ima imalo mudrosti u tebi, treba da pokažeš strahopoštovanje.
Strahopoštovanje je pravi izraz…

Nedavno sam bio, hodao, obilazio, otkrivao svašta nešto, prepoznavao, sjećao se…
Sjećam se da sam kao mali jedan kratki period mog života živio tu.
Stari moj dobri otac, prešao je u podstanare čekajući novi stan od fakulteta, kad sam imao nekih 6 -7 godina. Bili smo u nekoj kući u Urijan Dedinoj i znam da sam iz te kuće krenuo u prvi razred osnovne škole Vladimir Perić Valter.
Kako se sad zove ne znam, ali čujem da hoće da je zatvore, nedostaje djece.
Hodajući okolo naidjoh na kuću koja bi trebala da bude ta, ali se toliko promijenila
da nisam baš 100 % siguran. I kako prodjoh dalje, sjetih se kad me stari nije vozio u školu onim fićom prljavo bijele boje sa tablicom Sa 139 – 75, pješke sam prolazio pored Jevrejskog groblja. Naravno, registracija je bila sa malom crvenom petokrakom izmedju slova i brojeva. Ponekad se sam zapitam zašto pamtim toliko naizgled nevažnih detalja, kao recimo broja mog prvog mobitela 139 705. Helem nejse.
Sjećanja su čudo, daju ti osjećaj pripadnosti.

Tako, kako osjetih da ovdje već dugo pripadam, smijem Vam i ispričati ovu priču.  Ustvari, nije priča, ovo je više kao upozorenje ili bolje rečeno uputstvo.

Na tom debelom brdu ima jedno turbe.

Ljuto.
Pričam o sarajevskom debelom brdu za koje me, kako polako otkrivam veže debela gomila sjećanja. Kažu da ima turbeta koja su ljekovita. Naravno, derviši koji u njima leže i dalje su nastavili učiti kako biti bolji čovjek i svoj put nisu napustili napuštajući tijelo i ovaj svijet, nego su ga nastavili i kad su se preselili sa ovog na drugi, ne tako daleki svijet.
E, ovo turbe na debelom brdu (da Vas ne zbuni što pišem sa malim slovom naziv mjesta, to je više da pokažem bliskost) nije ljekovito.
Na njemu piše :

A priče o turbetu kažu :
– U ovom je turbetu sahranjen neki Urjan-dede, stari derviš. On je, kako kažu, sa svojim bratom 1463 došao u Bosnu sa sultanom Mehmedom Osvajačem i u Sarajevu očigledno preselio. A gdje je preselio ostaje kao veliko pitanje. Vjerovalo se da on ne voli da ga iko obilazi, ljuti se kad mu neko remeti njegov vječni mir ili već šta, pa je narod to turbe prozvao „ljutim turbetom”.

– Turbe Urjan-dede nalazi se zapadno od džamije na Soukbunaru, u blizini starog Jevrejskog groblja. Bilo je porušeno 1878. godine, ali je obnovljeno 1910. godine, kada je postavljen novi nišan s natpisom – piše Palavestra.

Mene ova 1463 godina, kad nam je preselio ovaj nesretni derviš, podsjeća na ružna dešavanja.
Sjećam se i priča koje kruže oko Mehmeda II, koga su zvali, a možda se i sam prozvao Osvajač (ovo pišem velikim slovom, jer naravno nismo bliski).
Dakle ovaj, bez sumnje veoma moćni vladar nije krio da sem ovog vidljivog svijeta vlada sa još tri paralelna svijeta. Često u spisima njegovih pisara može se pronaći kako priziva i sluge iz drugih svjetova, da mu se povinuju, poslušaju ili urade posao za njega.
Te 1463, usnio je san kako kažu priče, san o zemlji Bosni.
Vojska koju je poslao na Bosnu je imala vojnika, skoro kao i Bosna stanovnika. A imali smo 192 utvrdjenja u to doba, prema ranijim spisima, a sada potvrdjeno 274 utvrde i utvrdjena grada.
Znao je u šta se upušta kada je krenuo na Bosnu, pa je poslao i sve svoje najjače derviše ratnike. Zvali su ih besmrtnici…
To su oni iz priča, kožne pantalone, go do pasa, sa ogromnim jataganom i znanjem crne magije koja te ubija i prije nego što on dodje do tebe.
Urijan Dedo je bio jedan od njih, a našao sam zasad samo još jedno takvo turbe, ljuto u blizini Vranduka. Znam da ću ih pronaći još i znam zašto se kriju.
A na šta su naišli, možda najbolje govori da njihovo osvajanje ove naše male, da prostiš Bosne je trajalo od 1459 do 1592, kad je pao Bihać, a naša borba protiv osvajača nije ni tada prestala.
Šta li je to što je došlo glave, te 1463, ovom našem poznavaocu i vojnih i borbenih i magijskih vještina ?
I zašto baš na ovom mom, da prostiš debelom brdu ?
Znači li to da je naišao na nešto jače i moćnije ?

Spisi iz tog doba govore kako je naš posljednji, nezreli i kukavički kralj, Stjepan Tomašević, povjerovao Papi Piu II, vojniku koji je postao Papa i Ugarskom kralju Matiji Korvinu, (o njemu baš postoji jako mnogo magijskih priča) da će od njega napraviti moćnog kralja i vratiti mu Srbiju, ako ubije svog oca Stjepana Tomaša.
Naš kralj Stjepan Tomaš je uspjevao da brani Bosnu, ali i Srbiju i od Ugara i od Turaka sve do 1459. Spasio je te, 1459 svojim uticajem tog istog sina iz osvojenog Smedereva, kao posljednjeg srpskog Despota i njegovu ženu Jelenu Branković.
U to vrijeme ljiljani na srpskim grbovima nisu bili na dnu pod kandžama orla,
kao danas, nego na povlaštenom mjestu. Provjerite sami i promislite šta to znači.
Nisu mu mogli ništa sve dok ga nije taj isti sin izdao i ubio 1461, a onda je bilo lako.
Prokletsvo je stiglo u Bosnu i otvorio se prostor Mehmedu i u dogovoru sa Papom Pijom II i Matijom Korvinom je krenuo sa vojskom na Bosnu.
Jako malo spisa postoji o istovremenom djelovanju Ugarske i Papinske vojske u koordinaciji sa Osmanskom vojskom i pokušaju osvajanja i dijeljenja moćnog i bogatog Bosanskog kraljevstva u tom periodu.
Ta priča još uvijek traje, ali je i počela mnogo ranije.

Nego da se vratimo ovom našem ljutom dervišu.
Krenuli su tako oni kažu priče, na našu da prostiš Bosnu, misleći kako će oni to završiti za 7 dana. Nisu ni prvi ni posljednji …
Vojska je bila tolika da si je mogao čuti dva dana prije nego što si je mogao vidjeti.
Znale su još tada Osmanlije koliko je zvuk važan u psihološkom ratu.
Zvuk Mehtera još uvijek odjekuje, ali sada uglavnom samo izmedju Aja Sofije i Plave djamije i mnogo tiše, onako za turiste .
Helem, prodjoše oni i Vratar i Sokol i Hrtar i Kovin i Višegrad i Samobor kod Goražda i Tudjevac i Kulinu i Duroš i Jeleč i dodjoše do Hodidjeda i Debelog brda.
I s njima i ovaj naš ljuti Urijan Dedo i na ovom mom debelom brdu preseli s ovog svijeta, te 1463 godine i evo i ove 2018 još uvijek je ljut zbog toga.
Ostade besmrtan, ali ne onako kako je želio.
Otvori mu se sve što nije znao i ostade zarobljen izmedju svijetova kojima je služio.
A na ovom istom prostoru gdje nam je Urijan Dedo svoj ratnički dolazak sa jataganom u ruci, platio zaglavljivanjem izmedju svijetova, zamalo je platilo još jedno carstvo.
Nije palo, lukavi Latini su našli način kako da izadju iz beznadežne situacije.
Rimljani dodjoše sa oružjem u Bosnu i preko dvjesto godina trajaše rat.
Bila je deveta godina nove ere i Rimljani nakon što su otkrili da Ilire definitivno ne mogu poraziti, uprkos tome što su poslali svu raspoloživu vojsku tada najmoćnijeg Rima, ponudili su Ilirima povlašteni status u budućem Rimskom carstvu.
Da Vas ne zbuni, već sam pisao o tome da mi sa ovih prostora nismo Slaveni.
To što govorimo slavenski jezik ne čini nas Slavenima, kao što ni Meksikance njihov španski jezik ne čini Špancima ili Alžirce francuski Francuzima.
Priča o Batonovom ustanku i Ilirima, carevima Rima je dio druge, jako duge priče,
ali ono što veže Osmansko i Rimsko osvajanje su ovo moje debelo brdo i Vranduk (Aruba u to vrijeme ).
Kada istražiš ostatke te dvije tvrdjavice ovim očima i ovosvjetskim znanjem,
otkiješ da tu ne može stati više od 100 vojnika.
Kako su onda na tim mjestima poražene tako moćne vojske ?
I kako to da na tim mjestima nalazimo ljuta turbeta ?
Rimski zapisi govore o vojnom izvještaju generala Senatu da pošto ne mogu da osvoje Debelo brdo i Arubu ( danas Vranduk ) predlažu uspostavljanje savezništva sa Ilirima. Senat je taj prijedlog svojih generala prihvatio pismenim putem.
Pa 1454 godine nakon izvještaja Rimskih generala, zahvaljujući izvještaju svojih generala, sultanov pisar piše o odluci Mehmeda II da se uputi u Bosnu.
Kada je pročitao izvještaje svojih vjernih generala, Mehmed II je odlučio da se sam susretne sa snagom koja ubija i njegove najjače derviše ratnike.
Sem priče o mravu i štapu, te gradnji prve djamije u Kraljevoj Sutjesci, malo je priča o njegovom boravku u Bosni.
Priču o susretu sa Fra Andjelom Zvizdovićem i Adhnami znate, nadam se…
Malo ko spominje koliko se nakon dolaska u Bosnu, te 1463, Mehmed promijenio.
Posebna je i malo poznata priča o njegovoj Iradi (prevode je kao naredbu, ukaz, ali i kao volju božju, إرادة: رغبة في الشيء وتمنيه – volja, želja, povjerenje u bit) izrečenu pisaru u pero 1463 u Milodražu, izmedju Visokog i Fojnice.
Njegovo iskazivanje volje božje u Iradi, negova želja, volja, naredba, bješe da Osmanlije nikada ne napuste ovu prelijepu zemlju božju.

Prilikom pohoda na Bosnu njegovi vojnici su uhvatili drugo dvoje djece Stjepana Tomaša iz braka sa Katarinom Kosačom, Sigmunda i Katarinu. Još su bili djeca kad su odvedeni u Carigrad i tamo odgajani u duhu islama, ali kao djeca kraljevske krvi. Sultanov pisar piše kako je Mehmed drugi znao provoditi puno vremena sa svojim omiljenim generalom, Ishak-beg Kiraloğlu (Kraljević) kako se u Carigradu prozvao Sigmund Tomašević. Često su igrali šaha i vjerovatno pričali o Bosni, Dijete tadašnjih, bosanskih heretika, odgojeno u duhu sufijskog islama sa obrazovanjem na sultanovom dvoru, je sigurno imalo šta da priča sa jednim vladarom nekoliko svijetova.

U nekim spisima spominje se Sigmund Tomašević kao kralj Bosne do 1492 kada je preselio, mada Bosnom nije nikad istinski vladao.

Prostora za još jednu priču ima koliko hoćeš …

A ovaj naš ljuti derviš je još uvijek tu, napustio nas nije, ostao je medju stećcima, medju dušama onih koju su mu lekciju očitali i ljut je, jer zna da nije došao na pravi način.
I nije, niti prvi, niti posljednji koji se u Bosnu uputio na ovakav, pogrešan način.
A ovi što mu stalno turbe obnavljaju samo mu sol na ranu dosipaju.

Priča je naravno mnogo duža i njen nastavak slijedi.

Spremam Vam priče o jevrejskom groblju, Ilirima, Batonu, stećcima, trećem Rajhu, Vilinom potoku i ko zna šta ću još naći na ovom mom debelom brdu, na kojem provodim sve više i više vremena.

Debele su naslage sjećanja, čak i prije Ilira, Grka, Kelta, Rimljana, Bogumila, Vizigota, Sefarda, Osmanlija, Austrougara, trećeg Rajha i evo i četvrti nadire…
Svi su oni nešto ostavljali za sobom, neki svoje ljekovite duše, neki svoje znanje,
neki svoja sjećanja, a neki čak i magijske gradjevine.

A ono zbog čega sam počeo ovu priču je to da Vam neću otkriti o kakvoj se to
snazi i znanju radi. To će te sami morati otkriti, nego…
Baš nešto gledam ove što u ovom vremenu pokušavaju da osvoje ovu našu,
da prostiš Bosnu i mislim kako to da nisu još ništa naučili iz dosadašnjih dogadjanja.
I ovo je ustvari upozorenje ili bolje rečeno uputstvo za dolazak u Bosnu :

Svi ste dobro došli kao što možete vidjeti na ovim našim bosanskim stećcima.
Ruka otvorena, nije stisnuta, ruka koja zove i dijeli sve što ima i iznad nje sunce.
Naše duše i srca su otvorena, govor tijela je jasan i nedvosmislen.
Ali ne budite naivni, drugu ruku ne vidite. Druga ruka se nalazi iza ledja, a pored možete da vidite oružje, ne držimo ga u ruci, ali je uvijek spremno, sve zavisi od Vaših namjera.
I što je najvažnije znanje koje imamo ne pripada ovom svijetu i znamo da ga ne smijemo koristiti za vlastitu korist. Ali ako nas pritisnete …

Mi nismo ono što mislite o nama ili ono što možete vidjeti ovim očima.
Izgledamo kao da imamo tihu i nježnu stranu, a imamo i otkačenu i zabavnu stranu.
Ali vjerujte mi na riječ imamo i onu treću koju Vam je najbolje da je nikad ne otkrijete…

 

Znam da Vam ovo sve zvuči imaginarno i zbunjujuće, al takva Vam je i ova da prostiš Bosna. Samo sabur, nadoći će …

---

Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika