Salivanje strave ili izlijevanje olova

Olovo je hemijski element označen simbolom Pb (od latinskog: Plumbum) i atomskim brojem 82. Smatra se teškim metalom koji ima nekoliko karakterističnih osobina, između kojih se posebno izdvajaju loša električna provodljivost u odnosu na druge metale, velika otpornost na koroziju, kao i sposobnost da reaguje sa organskim hemikalijama.

Za razliku od metala kao što su cink, bakar ili gvožđe, olovo nema prirodnu funkciju u tijelu. U organizam dospijeva na načine koje favorizuje proces salijevanja strave: preko disajnih organa , odnosno organa za varenje i preko kože

Inače, olovo u organizam dospijeva u obliku sličnom kalcijumu, tako da se deponuje u zubima i kostima u ranom djetinjstvu, a kod žena u trudnoći, tokom dojenje i u menopauzi. Ako se umjesto kalcijuma olovo ugradi u kosti iz njih prelazi u krv, što je izuzetno opasno. S obzirom na afinitet olova za masnoće, organi koji su “masniji”, kao što su jetra, bubrezi i mozak, najčešće su mjesta gdje se olovo taloži.

Iako je olovo opasnost za cjelokupnu populaciju, naročito su ugrožena djeca do šeste godine, jer im se mozak i nervni sistem razvijaju. Raste i razvija se i njihov skelet, pa mnogi naučnici smatraju da višak olova dospio u organizam u djetinjstvu ostaje deponovan u kostima tokom cijelog života!!! Višak olova takođe smanjuje i mogućnost tijela da preradi vitamin D, a u krvotoku utiče na stvaranje zdravih eritrocita i prouzrokuje anemiju. U stanjima stresa olovo se pokreće i vezuje za hemoglobin umjesto gvožđa, što može izazvati teške hemolitične olovne anemije.

Apsorpcija olova iz digestivnog trakta kod djece je pet puta veća nego kod starijih jer najmlađi ubrzano dišu i imaju pojačanu intestilnu apsorpciju. Imaju i niži nivo higijenskih navika – dijete stavlja u usta i žvaće sve što mu dođe pod ruku, pa i predmete obojene bojama na bazi olova.

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevni je oblik šamanističke prakse egzorcizma poznate na velikom geografskom području, doslovno od Palestine, Libana, Sirije (sakbeh ili rakwi), Alžira, Maroka (khfif), Turske (kurşun dökme), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije (melting lead, lead casting ili lead pouring) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope.

Kada se prati taj put od Palestine do Velike Britanije primjećuje se sljedeće: u arapskim zemljama olovo se lije kako bi se neko oslobodio uticaja urokljivih očiju, kod Turaka isti ritual je namjenjen liječenju straha i uroka, u BiH se strahom liječi navedeno ali i nagaža, crna magija i zaključana sreća, dok na sjeveru Evrope obred nema iscjeliteljski već isključivo divinacijski aspekt. Naime, u zemljama sjeverne Evrope običaj je da se uoči Nove godine (molybdomancy), koji se primjerice u Finskoj naziva uudenvuodentina, ljudi okupljaju, posebice djevojke, i salijevaju rastopljeno olovo u vodu kako bi doznali nešto o budućnosti koja im predstoji. Ukratko, između toga i salivanja strahe postoji određena sličnost ali i bitna razlika. Oba načina su usmjerena na otkrivanje nepoznatih događanja; kroz molybdomancy djevojke žele doznati svoju ljubavnu sudbinu u narednoj godini dok u salivanju strahe stravarke kroz različite oblike detektiraju od koje je tegobe obolio bolesnik. I tu prestaje svaka sličnost.

Mada salivanje strahe kao obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su monoteizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izgovaranje određenih kur’anskih poglavlja i dova. Pored toga u pomoć se pozivaju božiji poslanik Muhamed i hazreti Fatime, kako bi samim spominjanjem njihovih imena zlo predstavljeno u obliku bolesti pobjeglo od bolesnika. Isti slučaj susrećemo kod bugarskih ili rumunjskih stravarki koje koriste u ritualu molitvu Oče Naš, pozivajući se na svetu moć Isusa, Djevice Marije ili krsta. Svima im je zajednička upotreba dužih ili kraćih basmi i bajalica (bajati dolazi od turske riječi baymak – čarati, opsjenariti (u svrhu liječenja); varati. – Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Abdulah Škaljić).

Na bolesnu ili opsjednutu osobu obred ima prije svega kumulativan efekat, što potvrđuju kazivanja svih onih osoba koje su mu bile podvrgnute. No, isto tako, postoje oprečna mišljenja koja spore njegovu efikasnost, prozivajući je učinkom placeba, na što mnoge stravarke demonstrativno uzvraćaju slijedećim argumentom; ritual je, naime, podjednako učinkovit i ako se radi osobi koja zna za njega i onoj koja ne zna, poput male djece. Jedina zamjerka je da se nipošto ne pije voda u koju se topilo olovo, pošto je toksični metal, već da se ona prolije na raskršće ili se njome bolesnik samo umije i opere ruke i noge. Unatoč tome, pojedine osobe sklone su konzumiranju te vode, u malim količinama, čija je štetnost po organizam ipak puno manja u odnosu na primjer na svakodnevno uživanje cigareta. Naime, u cigaretama se osim olova, koje može biti otrovno u velikim količinama nalazi i polonij, radioaktivni element koji izaziva karcinom.

Iako ga mnogi opisuju kao opasan, ovaj paganski ritual kojim stravari otklanjaju mnoge boljke na našim prostorima opstaje već vijekovima.

Nemir, strah, nesanica, trzanje u snu, glavobolja, depresija, tikovi…

samo su neke od pojava koje se na našim prostorima od vajkada liječe specifičnom metodom – salivanjem straha ili kako se na nekim mjestima kaže salivanjem strave.
Ovaj ritual najčešće obavljaju žene, mada se može naići i na muškarac koji baca “olovo”.
Oni se nazivaju stravari i stravarke, a specifičnim znanjima, koja se prenose s koljena na koljeno, obogatio ih je najčešće neko od najbližih.

Sam ritual je naoko jednostavan, mada se mnogima čini i opasan. Stravarka ili stravar nekoliko komada olova tope u kašiki dok se ne pretvori u tečno stanje.

Onda ga naglim potezima sipaju u posudu za hladnom vodom. To se ponavlja tri puta – nad glavom, grudima i koljenima “uplašenog”, kome su ovi dijelovi tijela u trenutku sipanja olova prekriveni crvenom tkaninom.

Ukoliko je olovo bačeno u vodu sjajno, osoba je zdrava.

Bajalice koje stravari izgovaraju prožete su dijelovima iz Biblije kod hrišćana, odnosno Kurana kod muslimana. Šta se baje, teško je dokučiti, mada se ponekad mogu razumjeti i sljedeće rečenice:

“Bježi stravo iz glave”, “Hajde uroci niz potoci”, “Salij da ga nije”.

Na kraju olovo se još jednom topi i baca, a oblici dobijeni u dodiru sa vodom, predstavljaju “zle oči”, sve uroke i dušmane.

Nad posudom se nožem prekrsti, jer se tako “presjecaju sve zle oči”.
Nakon ovog rituala, onaj nad kojim se vršio obred nosi kući komadić olova, koji čuva narednih petnaestak dana. Nakon toga, treba da pronadje mjesto gdje ga niko neće naći. Stravari imaju sličan zadatak – da bi ritual do kraja uspio, komad korišćenog olova moraju da zakopaju duboko pod neku stijenu.

U ne tako dalekoj prošlosti svaki zaseok, svaka mahala ili čak svaki rad kuća imao je bar po jednu stravarku kojoj se narod mogao obratiti za pomoć u bilo koje doba dana.

Danas je situacija potpuno drugačija i drastično je opao broj osoba koje se bave ovakvim načinom liječenja ljudske duše, unatoč tome što je potražnja za njima, u ovom modernom i stresnom vremenu, ista ili čak i možda veća, nego što je bila ranije.

Mladih stravara i stravaruša je vrlo malo, pošto se gubi interes za bavljenje narodnom medicinom, te se stoga sama po sebi nameće realna potreba da se, bar u krajnjem slučaju, ovaj segment bosanskohercegovačke tradicije dokumentira i očuva u pisanoj formi za neka buduća pokoljenja.

Istražujući ovo zanimljivo područje narodnog lječništva stekao sam dojam da su se kroz povijest BiH uvijek i redovito u nekom vremenskom intervalu, u odmaku od pedeset do sto godina, pojavljivale nadčulno obdarene osobe, izabrane od strane više sile, čija je primarna misija bila da pomažu i liječe narod. Izabranici su dolazili periodično, skoro stihijski, najčešće u manjim sredinama, i u različitim životnim decenijama, no njihov pravi vidarski dar potencijal osjetio bi se u relativno kasnijoj dobi, pošto usljed svakodnevnih poslova i obaveza, kao što su udaja, rađanje i briga za familiju, nije bilo stvarne mogućnosti da se „odabrani“ u potpunosti posveti svome radu. To je rezultiralo stereotipom kako su najpoznatije i najbolje stravarke one u starijoj dobi „koje su prošle menopauzu“.

Dakako, još jedan prisutni razlog ovakvom slijedu dešavanja često se krio i u smjeni generacija, znanje se akumuliralo i tradicionalno nasljeđivalo (prenosilo) od spiritualno obdarenog prethodnika – sa svekrve na snahu, s majke na ćerku, s djeda na unuka. Tek onda kada se „učitelj“ zbog teške bolesti ili starosti povlačio učenik ga je mogao zamjeniti prisvojivši uz stečeno znanje i sve njegove bivše „pacijente“. Koliko sam uspio doznati učitelja je rjetko učenik uspjevao nadmašiti, vjerovatno zbog toga što nije, poput svoga prethodnika, njegovo znanje bilo poklonjeno od više sile nego naučeno.

U duhu svega do sada napisanog aktuelna formulacija pojma stravarke ili stravara bila bi da je to žena starije dobi, ponekad i muškarac, koja vlada sposobnošću liječenja psihosomatskih poremećaja (psihopatologija) kroz podvrgavanje bolesnika šamanističkom ritualu koji u sebi sadrži primjesu alhemijskog postupka.

Unatoč tome što je sama forma rituala, topljenja i izlijevanja olova, na prvi pogled prilično jednostavna ona je zapravo veoma kompleksna i sadržajna. Držeći u ruci komadić olova stravarka izvodi ritualno kruženje oko glave bolesnika, ili laganim dodirivanjem određenih mjesta na tijelu, želeći time na krajnje sugestivno-magijski način „konektirati“ bolesnu (opsjednutu) osobu sa energijom metala. Kako bi se što bolje fokusirala u tome stravarka dok to čini šapuće slijedeću zakletvu: „Bježi straho iza devet mlina, iza devet polja, iza devet stijena…“. Potom olovo stavlja u direktni kontakt sa vatrom a nakon toga i vodom.

Upravo iz spomenutog razloga, povezanosti sa ognjem i transformacijom, olovo je pored željeza ili gvožđa oduvijek u svijesti bosanskog naroda sadržavalo apotropejsko svojstvo, štitilo od zla i oslobađalo dušu . Mogućnost da se topljenjem olovo iz krutog oblika dovede u fluidnu formu i obratno izazivalo je ljudsku fasciniranost i podržavalo ideju kako se magijskom manipulacijom njime mogu „uhvatiti“ ili „zarobiti“ zli duhovi te ih tako poraziti.

Raif Esmerović – “Salijevanje strahe kod bošnjačkog naroda”, pdf.

I za kraj jedna lijepa priča … Salivanje strave ivan ivanji

SEĆAM SE SEDAMDESET I PET PROSLAVA NOVIH GODINA. OVDE ĆU POMENUTI NEKE, KOJE MI SE ČINE ZNAČAJNIJE OD DRUGIH: KADA SAM IZLIVAO OLOVO SA OCEM I BACAO GA U VODU, ŠTO SE KOD NAS DANAS ZOVE SALIVANJE STRAVE, KADA SAM GLEDAO KAKO VAŠKE BEŽE OD SAMRTNIKA, DRAMATIZOVAO “JAMU” IVANA GORANA KOVAČIĆA, POSMATRAO PEKU DAPČEVIĆA I MILOVANA ĐILASA, IGRAO VALCER SA SVOJOM ŽENOM NA ULICAMA BEČA …

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1354289

Djecu je bolje da vodite na salijevanje strave nego kod psihologa ili psihijatara, koji će ih navući na neke dobre bombone, kojih se Vaše dijete neće moći riješiti do kraja života. Salijevanje strave ne izaziva ovisnost …

S obzirom na veći broj upita gdje se može napraviti salijevanje, probajte na broj 0038766241084.