Skip to content

ATLANTIS – Ἀτλαντὶς – ATLANTIDA – ATLASOVA KCERKA

AtlantisPlaton je u svojim dijalozima “Timej” i “Kritija” detaljno opisa…o izgled, veličinu i lokaciju drevnog kontinenta.

Na temelju dosadašnjeg razmotranja možemo zaključiti da je pretpotopno društvo koje je postojalo u sjevernoj Turskoj i okolnim područjima, a koje je uništeno uslijed izlijevanja Crnoga mora, bilo mnogo naprednije i zanimljivije nego li smo do sada mogli očekivati. A njegove su ključne značajke, kao što je kult bika, matrilinearni sustav srodstva, iskorištavanje reproduktivnih procesa životinja i biljaka i izrazito napredne zanatske vještine, opstale čak sljedećih nekoliko tisućljeća.

Kada je James Mellaart otkrio neuobičajeno razvijen pretpotopni grad Catal Hüyük, već je tada pomislio da se takav napredak nije mogao odvijati u izolaciji, već da je u njegovoj pozadini moralo postojati nešto mnogo veće. A kako smo vidjeli, pretpotopno carstvo božice m***** bilo je uistinu veliko. To nas, pak, navodi na pretpostavku da još mnogo toga nije otkriveno, bilo stoga što odgovori leže u dubinama Crnoga ili Sredozemnoga mora, ili iz nekih do danas još neutvrđenih razloga. Sve to nameće zanimljivo pitanje. Jesu li neki od poremećaja koji su doveli do postglacijalnog podizanja razine mora – tj., veliki crnomorski potop, ono što je uzrokovalo nestanak tuniškog jezera Tritonide, kao i druge lokalizirane poplave, uzrok nastanku predaja o potopu, ali i čuvene priče o potonuću Atlantide?

Sredinom 4. st. pr. Kr., atenski filozof Platon, u svojim dijalozima, Timeju i nedovršenom Kritiji, ispripovijedao je priču o izgubljenom kontinentu, koju je pripisao grčkom državniku Solonu, koji je umro oko 560. god. pr. Kr. Trideset godina prije svoje smrti, oko 590. pr. Kr., Solon je posjetio tadašnju egipatsku prijestolnicu Sais u delti Nila, grad koji je bio u procvatu još u doba Prve dinastije, iako od njega danas nisu sačuvane nikakve ruševine. Ondje se Solon sprijateljio s egipatskim svećenicima koji su služili u drevnom hramu božice Neith, one ‘crvene’, ‘amazonske’ božice za koju smo ranije spomenuli da je bila staroegipatska inačica velike božice m*****. Saiški su svećenici rekli Solonu da je ta božica, ‘koja je jednako voljela rat i mudrost’ (i, kako su vjerovali, bila je pandan grčke Atene), u pradavno doba osnovala njihov grad i utemeljila zakone, zanate i djelatnosti. Nadalje, rekli su mu da posjeduju pisane zapise iz minulih vremena, uključujući predaje o velikim poplavama i drugim katastrofama. U nekima od tih zapisa spominje se “otok smješten ispred tjesnaca kojega vi [Grci] zovete Heraklovim stupovima [Gibraltarska vrata]. Taj je otok bio sjedište “velikog i čudesnog” carstva kojima je vladalo deset kraljeva, odnosno pet blizanaca. To je carstvo vladalo “tim i nekoliko drugih otoka kao i drugim dijelovima kontinenta”, i bilo je “veće od Libije i Azije zajedno”. Ali tada:

“… uslijed strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, otok Atlantida potone u more i nestade. Stoga je more sada tamo neprohodno i neispitano, jer smeta plitko i muljevito dno koje je otok, spustivši se, ostavio za sobom.”

Bilo kakve ozbiljne rasprave o Atlantidi onemogućuje činjenica da je ta priča više od stoljeća kolala medu senzacionalistima, te da su ugledni učenjaci zazirali od samoga spomena na nju. Godine 1882., američki odvjetnik i političar Ignatius Donnelly, u svom je bestselleru Atlantis: the Antediluvian World iznio tvrdnju da je Atlantida bila velik otok u Atlantskom oceanu i kolijevka svih civilizacija svijeta, koji je prije 9600. god. pr. Kr. ležao onkraj Gibraltarskih vrata. Donnelly je vjerovao da je Atlantida izvorište svih najvećih izuma civilizacije – zemljoradnje, tekstilne proizvodnje, navigacije, pisma, kompasa, pa čak i baruta. Osim toga, tvrdio je da o postojanju drevne Atlantide danas svjedoči veliki podmorski planinski lanac, Srednjoatlantski greben. Isto tako, neke srodne značajke civilizacija s obje strane Atlantika, kao što su piramide, također upućuju na zajedničko izvorište – atlantidsku civilizaciju.

Kasnija znanstvena otkrića tragično su potkopala Donnellyjeve tvrdnje. Naprimjer, geofizički nam dokaz govori da se na Srednjoatlantskom grebenu, koji je potonuo prije najmanje 60 miliona godina, nikada nije mogao nalaziti tako velik, naseljen kontinent. A egipatske i meksičke piramide razdvaja više od tri tisuće godina. Ipak, to nije obeshrabrilo mnoge da napišu knjige na temu ‘atlantologije’, koje danas već prelaze brojku od 2000. A gotovo da nema naroda i mjesta na Zemlji koja se nisu povezivala s tom izgubljenom civilizacijom. Među njima E. S. Ramage u svojoj knjizi Atlantis: Fact or Fiction? navodi sljedeće: “Goti, Gali, Druidi, Egipćani i Skiti… Sredozemlje, Sahara, Kavkaz,… Južna Afrika, Cejlon, Brazil, Grenland, Britanski otoci, Nizozemska i Prusija.” Pukovnik brtanske vojske, John Blashford-Snell danas je navodno traži u Boliviji. Stoga ne začuđuje što je čak i veliki pionir u istraživanju učinaka postglacijalnih porasta razine mora, Cesare Emiliani, posredno pretpostavio da su te pojave i priča o Atlantidi možda stvarno povezani, na što su se njegovi znanstveni kolege uistinu surovo obrušili. S jedne strane, iznimno je bitno, kao i u slučaju priča o potopu, ne tumačiti Platonovu priču kao sveto pismo, ali ni kao potpunu izmišljotinu. Naprimjer, budući da Egipćani prije 3000. god. pr. Kr. nisu poznavali pismo, tvrdnju egipatskih svećenika da je Atlantida uništena devet tisuća godina prije njihova vremena, mogli bismo slobodnije protumačiti kao ‘nekoliko tisućljeća prije 590. god. pr. Kr.’ Nadalje, iako se na temelju samog imena Atlantida često pretpostavlja da se Platonov otok nalazio u Atlantskom oceanu, ugledni klasičar, J. V. Luce, naglašava da to nije nužno točno:

“Ime Atlantida izrazito je obmanjujuće. Atlantida ne potječe od imena Atlantskog oceana. Lingvistički oba imena pripadaju, takoreći, istom naraštaju, kao brat i sestra, i oba potječu od imena Titana Atlanta, koji je na svojim leđima nosio nebeski svod. U grčkom jeziku to su pridjevski oblici imena Atlant, u značenju Atlantov (otok) i Atlantovo more… Odlučite li, dakle, pri pokušaju utvrđivanja njezine lokacije poći od imena Atlantida, valja vam razmotriti gdje se izvorno nalazio mitski Atlant.”

Tu je tvrdnju vrijednim spoznajama nedavno potkrijepio arheolog Peter James. On je na temelju grčke mitologije utvrdio lokacije različitih članova Atlantove obitelji. Atlantov najpoznatiji brat bio je Prometej, kojega su bogovi kaznili prikovavši ga uza stijenu na Kavkazu, smještenom na jugoistočnoj strani Crnoga mora, gdje mu je orao kljucao jetru. Nadalje, Atlantova mitska **** bila je Azija, koje su ime drevni autori uglavnom povezivali s kraljevinom Lidijom na zapadnoj obali Turske, a ne nekom zemljom u blizini Atlantskoga oceana. Isto tako, šest od sedam Atlantovih kćeri povezivalo se s područjem današnje Turske, a jedna je od njih, primjerice, bila **** Dardana, praoca Trojanaca. Nadalje, legendarni Atlantov otac zvao se Japet, kojega su Robert Graves i drugi znanstvenici poistovijetili s Jafetom, jednome od tri Noina sina. Kako kazuje 10. pogl. Knjige Postanka, Jafetovi su sinovi bili: “Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, Tiras.” Za Gomera među njima pretpostavili su da je bio predak Cimerana sa sjeverne ili ruske obale Crnoga mora. Današnji Čečeni tvrde da je Magog bio predak crnomorskog plemena koje se razdvojilo nakon Potopa, pri čemu je jedan dio naselio područja sjeverno od Crnoga mora, a drugi područja sjeverno od Kaspijskoga jezera. Madajci se povezuju s kavkaskim Kurdima, a pretpostavlja se da su Grci potekli od Javana. Za Tubala smo ranije utvrdili da je povezan s Tibarenima sa sjeverne obale Turske. I Mešaka smo povezali s turskim Mošanima ili Frigijcima. Iako znatno neodređenije, Tiras bi se mogao povezati s Tirenima ili Etruščanima, najvećom silom u Italiji 1. tisućljeća pr. Kr., koja je također pokazivala neke snažne elemente kulture božice m***** i za čiji smo jezik, koji do danas još uvijek nije posve odgonetnut, ustanovili da sadrži sličnosti s jezikom drevnih stanovnika Lemna i vjerojatno su potjecali iz Turske.

Prema tome, većina područja na kojima su živjeli ti narodi nalazila se na obalama Crnoga mora ili u njegovoj okolici, dakle ni približno u blizini Atlantskoga oceana. A čak ni naznake o Heraklovim stupovima iz legende o Atlantidi nužno ne upućuju na neku lokaciju u okolici Gibraltarskih vrata. Kako ističe Peter James, rimski pisac Servije primjećuje sljedeće u svome komentaru Vergilijeve Eneide: “Prolazimo pokraj Heraklovih stupova u Crnome moru [kurziv autora] kao i pokraj Španjolske.” Čini se da Servije tu misli na Kijenske stijene u Bosporu, koje smo spomenuli u jednom od prethodnih poglavlja. Sve to, međutim, podudara se s Platonovim opisom osnovnih značajki ‘atlantidske’ civilizacije, koje dijele neke zapanjujuće sličnosti sa značajkama ranije spomenutih poslijepotopnih kultura božice m*****. Tako, vrijedi spomenuti da je Atlantidom navodno vladalo “pet parova blizanaca”, što priziva u sjećanje neobične dvojne kipiće otkrivene u pretpotopnom Catal Hüyüku i na drugim nalazištima, kao i na kraljevske blizance nalik Kabirima, koji se iznova povezuju s kulturama božice. Što se tiče atlantidskih blizanaca, Atlant, kao “prvorođeni od najstarijih blizanaca”, očito je bio najstariji i, prema tome, imao je zakonito pravo nasljedstva majčine kuće i okolne zemlje, koja je bila “najveća i najbolja”. To neosporno upućuje na zakon matrilinearnog nasljeđivanja, za koji smo ustanovili da je prevladavao u kulturama božice od Turske do berberske Sahare.

Čini se da su Atlant, kao najstariji sin i devet drugih kraljevića bili podložni unaprijed danim, pisanim zakonima, koji su uređivali njihove međusobne odnose. Kako su egipatski svećenici rekli Solonu: “Postojali su brojni posebni zakoni koji su obvezivali nekoliko kraljeva čija su imena zapisana na hramovima; ali najznačajniji među njima bio je onaj koji im je zabranjivao da međusobno ratuju i nalagao im je da priteknu u pomoć jedni drugima ukoliko bi ijedan od njihovih gradova pokušao svrgnuti kraljevsku kuću.” Bio je to sporazum o nenapadanju između atlantidskih kraljeva, istovjetan onome koji je, kako smo spomenuli u posljednjem poglavlju, postojao između kanaansko-feničkih gradova-država, a zacijelo i između eteokretskih gradova-država, s obzirom na to da njihovi gradovi nisu imali zidine za obranu od pomorskih napada.
Isto tako, saiški su svećenici Solonu jasno objasnili da je Atlantida, kako i dolikuje jednome otoku, bila pomorska civilizacija. A što se tiče pet blizanačkih kraljeva, rekli su mu sljedeće:

“Oni, kao i njihovi potomci, naraštajima su nastanjivali brojne otoke na otvorenome moru i njima vladali; i, kako smo već rekli, vladali su područjima koja se prostiru između [Heraklovih] stupova, sve do Egipta i Tirene [Etrurije].” A s obzirom na veličinu atlantidskog carstva, “u njega su stizale najraznolikije stvari iz stranih zemalja”, iz čega možemo zaključiti da su Atlantiđani, kao i Kanaanci/Feničani, trgovali s dalekim zemljama. Prisjetimo li se Kanaanaca/Feničana koji su, kako smo rekli u posljednjem poglavlju, gradili velike luke na svojim otočkim bazama, Atlanđani su navodno: “… u moru … izbušili kanal.. širok 90 i dubok 30 m, te dug pedeset stadija, koji je sezao do krajnjeg ruba [njihova otoka], stvorivši, tako, prolaz do njega preko mora, koji je postao luka; pritom su ostavili otvor dovoljno širok da njime mogu prolaziti najveći brodovi… dokovi su obilovali trijerama i pomorskim trgovinama… kanali i najveće luke bile su pune brodova i trgovaca iz svih zemalja, radi čega je danju i noću odzvanjala zaglušujuća buka ljudskih glasova, zveketa i žamora.” Saiški su svećenici, dalje, Solonu rekli da su Atlantiđani “iz zemlje iskopavali sve što se u njoj može naći”, a, kako se čini, glavna ruda kojom je obilovala Atlantida bio je “orichalcum [doslovno – mjed], koji se u to vrijeme cijenio više od svega, osim zlata.” Očito je, dakle, da su Atlantiđani bili i vješti metalurzi. Nadalje: “… drva za tesarske radove bilo je u obilju, a dovoljno je bilo i hrane za pripitomljene i divlje životinje… i najrazličitijih miomirisnih stvari koje rastu u zemlji, od korijenja do bilja, drveća ili voćnih i cvjetnih ulja, bujalo je u toj zemlji; a bilo je i uzgojenih plodova.”

Iz toga možemo zaključiti da su Atlantiđani bili i vješti drvodjelci, stočari i poljoprivrednici. Saiški su svećenici tvrdili da su Atlantiđani obrađivali kamen i da su bili stručnjaci za hidrauliku: “Kamen… su iskopavali iz zemlje u središtu otoka… Postojao je bijeli, crni i crveni kamen … Neke su njihove zgrade bile jednostavne, dok su druge gradili od raznobojna, oku ugodna kamenja … gradili su i nakapnice, od kojih su neke bile otvorene, a druge nadsvođene, kako bi se zimi mogle koristiti kao tople kupelji… Kišnicu su usmjeravali u Posejdonov lug, u kojemu su rasla svakovrsna divna i visoka stabla, dok je preostali dio bio prekriven akveduktima koji su se prostirali uz mostove do vanjskih krugova.” Kako je istaknuo James Mellaart, zgrade u Catal Hüyüku bile su obojene bijelom, crnom i crvenom bojom, a mnogi su autori uočili i zapanjujuće sličnosti atlantidskih i eteokretskih vodovodnih sustava. Nadalje, Atlantiđani su se navodno u ratovanju koristili kolima na konjsku vuču: “Stanovnici… su imali vođe koji su im se dodijeljivali sukladno njihovim okruzima i selima. Vođa je bio obvezan osigurati šestinu bojnih kola, tako da je ukupno bilo deset tisuća bojnih kola; morao je osigurati i konje i jahače za njih, kao i dva konja za vuču bez kola, zajedno s jahačem koji će se moći boriti kao pješak, noseći mali štit i koji će imati vozača bojnih kola, koji će stajati iza oklopnika da upravlja s dva konja.” To podsjeća na bojna kola na konjsku vuču, koje su koristili kanaanski narodi u sjevernoj Africi i njihovim obalnim gradovima-državama na istočnom Sredozemlju. Atlantiđani su navodno imali i trkalište na kojemu su se održavale utrke konja. Središnji hram atlantidskog carstva bio je posvećen Kleiti i Posejdonu, osnivačima kraljevske dinastije. Zanimljivo je da Platon navodi Kleitino ime prije Posejdonova, navješćujući da je ona bila više božanstvo, što odgovara matrilinearnom sustavu nasljeđivanja, koji je prevladavao među poslijepotopnim narodima božice. U drugim aspektima, međutim, čini se da se Platon, budući da je potjecao iz patrijarhalne kulture, više usredotočio na Posejdonov kult.

Središnja značajka atlantidskog kulta navodno je bio “stup od orichalcuraa” koji se nalazio u središtu otoka, u Kleitinu i Posejdonovu hramu, što možemo usporediti s običajem štovanja stupova uvriježenom među spomenutim narodima. Osnivači atlantidske dinastije na tom su stupu zapisali zakone, poput onoga o uzajamnom nenapadanju, kojima su bili podložni i sami kraljevi. A “naizmjenično svake pete i šeste godine” kraljevi su u hramu održavali posebnu ceremoniju, u kojoj je taj stup očito imao glavnu ulogu. Saiški su svećenici rekli Solonu:

“Unutar hrama slobodno su se kretali bikovi … a deset je kraljeva običavalo ostajati u hramu, gdje su, nakon molitve … lovili bikove bez ikakva oružja, samo uz pomoć štapova i omči. A bika kojega bi ulovili, položili bi na vrh stupa i ondje ga zaklali, tako da mu se krv slijevala niz sveti natpis…” Nakon toga bi, čini se, ispekli bikove udove i prinijeli ih kao žrtvu bogovima, dok su mu krv izmiješali s vinom koje bi vladari potom pili u čast bogova, zaklinjući se da će štititi zakone svojih predaka. Znanstvenici poput Roberta Gravesa, J. V. Lucea i drugih, ispravno su primijetili da taj opis kraljeva u lovu na bika podsjeća na obred preskakanja bika prikazan na freski iz eteokretskog grada Knossosa. Kao što se negdje unutar svete palače u Knossosu zacijelo nalazilo neko posebno područje u kojemu su se slobodno kretali kretski bikovi i u kojima su se izvodili obredi preskakanja bika, nešto takvo sigurno je postojalo i u hramu na Atlantidi. Nadalje, čini se da su se i atlantidski kraljevi, kao i u eteokretskom obredu, morali pridržavati strogih pravila, kao što je zabrana korištenja oštrog oružja za vabljenje bika do mjesta na kojemu će biti žrtvovan, osim štapova i omči.

To je vjerno prikazano na na dvama zlatnim peharima iz sredine 2. tisućljeća pr. Kr., otkrivenima u kraljevskoj grobnici u Vafiju pokraj Sparte. Kako ističe Robert Graves, Sparta je bila grad-država u kojoj se dvojni sustav kraljevstva – kao i ravnopravno sudjelovanje žena u ratovima – zadržao čak nakon uspostave indoeuropskog patrijarhalnog oblika društva u drugim zemljama. U svakom slučaju, na prvom od dvaju spomenutih pehara prikazana su dva muškarca (vjerojatno dva kralja), koji naizgled neuspješno pokušavaju namamiti bika u zamku koristeći se samo mrežama i užadi. Vidimo kako lete zrakom poput krpenih lutaka, dok ih bik, razbješnjen njihovom drskošću, divljački baca uvis. Na drugom peharu, pak, lovci su se odlučili na drukčiji, mnogo uspješniji pristup. Naime, bika pokušavaju privući i umiriti kravom, što jednome od muškaraca omogućava da ga lako sputa. Iz tih prizora jasno proizlazi da inteligentna primjena seksa nadvladava surovu snagu. Čini se, dakle, da su ljudi koji su oslikali pehare iz Vafija, Eteokrećani, kao i danas još uvijek tajanstveni Atlantiđani, vjerovali da se bik ne smije prinositi na žrtvovanje uz prolijevanje krvi. To neizbježno nameće pitanje je li taj obred, sa svim popratnim opasnostima, potjecao iz starijeg, možda pretpotopnog razdoblja, kada su ljudi naučili pripitomljavati stoku. Ustvari, otkrivene su neke veze između kultura zapadne Turske i atlantidskog obreda žrtvovanja bika na stupu. Peter James je otkrio novčić iskovan u Troji u rimsko doba, na kojemu je prikazan bik koji visi na stupu, dok s njegove lijeve strane stoji božica Atena, u čiju je čast, naizgled, žrtvovana ta velika životinja. Poznato je da su u Ateninom hramu u Troji služile lokridske svećenice iz matrijarhalnog plemena Lokrana podrijetlom iz Turske. Pripadnici toga plemena, koji su se poslije preselili u južnu Italiju, štovali su veliku božicu ****. Takvi tragovi, dakle, upućuju na pretpostavku da priča o Atlantidi nije samo plod Solonove ili Platonove mašte, nego se sigurno osniva na zbiljskom, iako zaboravljenom društvu velike božice m*****, koje je uništeno u katastrofalnom potopu, premda ne znamo točno gdje i kada.

Sličnosti trojanskog i atlantidskog kulta bika za Petera Jamesa bile su toliko ‘neosporne’ , da je pretpostavio da je priča o Atlantidi nastala u zapadnoj Turskoj. Prema njegovu stajalištu, koje je iznio neposredno prije objavljivanja Ryanove i Pitmanove hipoteze o crnomorskom potopu, Atlantida je najvjerojatnije bila izgubljen frigijski grad Tantal, koji je on smjestio istočno od Izmira na zapadnoj obali Turske, u okolici gorja Sipylus. Čini se da je to onaj isti izgubljeni grad o kojemu govori Pausanija, grčki putopisac s početka 2. st. po Kr., a koji u svojoj raspravi o potresima primjećuje sljedeće: “Slična sudbina [tj. potres] zadesila je grad na gorju Sipylus koji je nestao u ponoru, a iz te pukotine u planini izbila je voda i ponor je postao jezero Saloe. Ruševine grada mogle su se vidjeti na dnu jezera sve dok ih nije prekrila vodena bujica.” Na podnožnju gorja Sipylus doista se, sve do novijeg doba, nalazilo jezero koje je poslije pretvoreno u poljoprivredno zemljište. To bi značilo da se ondje uistinu mogao nalaziti drevni grad, koji je potonuo zbog nekih seizmičkih poremećaja uobičajenih u zapadnoj Turskoj – iako nije sigurno je li to bila legendarna Atlantida. Međutim, prije Jamesove teorije o ‘turskoj Atlantidi’, neki su znanstvenici uočili velike sličnosti između obreda žrtvovanja bikova, koje su navodno izvodili atlantidski kraljevi, i obreda koji su postojali na Kreti u doba Eteokrećana. Još 1909., kada je Arthur Evans punio novinske stupce svojim otkrićima u Knossosu, znanstvenik s Queen’s University u Belfastu, K.

T. Frost, objavio je sljedeći članak u časopisu Times: “Velika luka [Atlantida] sa svojim brodovljem i trgovcima koji su ondje dolazili iz svih zemalja, dotjeranim kupalištima, trkalištem i obredima žrtvovanja bika, u potpunosti je, iako ne isključivo, minojska; no, kada čitamo kako se u “Posejdonovu i [Kletinu] hramu [lovi bik] bez oružja, već samo štapovima i omčama”, to je bez dvojbe opis arene s bikovima u Knossosu, koja je oduševljavala strance i potaknula nastanak legende o Minotauru.” A Robert Graves napisao je sljedeće 50-ih godina prošlog stoljeća: “Iz nekih pojedinosti Platonova opisa, kao što je žrtvovanje bikova na stupu i sustavi izmjene tople i hladne vode u Atlantovoj palači, jasno proizlazi da je riječ o Krećanima, a ne o nekom drugom narodu.” Unatoč Frostovu i Gravesovu zavidnom znanju, glavna poteškoća pri pokušaju identifikacije Atlantide s eteokretskom Kretom proizlazila je iz činjenice, da ne postoji nijedan dokaz da se na Kreti ikada dogodila diluvijalna katastrofa onih razmjera koja je uništila Atlantidu. Međutim, krajem 1960-ih, grčki arheolog Spyiridon Marinatos započeo je iskopavanja na egejskom otoku Teri, pri čemu je otkrio neupitan dokaz vulkanske erupcije koja se dogodila oko 1500. god. pr. Kr. U tom su potresu uništena eteokretska naselja na otoku. Kako tvrdi dr. James Mellaart, postoji i drugi, do danas neobjavljen tekst iz istog razdoblja, podrijetlom iz pokrajine Arzave u zapadnoj Turskoj, a koji opisuje kako su se prognani Terani poslije naselili na otoku Rodosu. A s obzirom na razmjer te katastrofe, njezine su posljedice nedvojbeno utjecale i na Kretu, koja je smještena 97 km južno od Tere. Budući da su tsunamiji, odnosno veliki plimni valovi koji poplavljuju okolne obale, jedna od najrazornijih posljedica takvih vulkanskih erupcija sa žarištem u moru, možemo logično objasniti kako su Eteokrećani, ukoliko su oni doista bili Atlantiđani, mogli preživjeti katastrofu koja je zadesila Atlantidu. Tu teoriju iznio je sam Marinatos, a uskoro su je potvrdili i grčki seizmolog A. Galanapoulos, klasičar J. V. Luce i arheolog Nikolas Platon. Treće moguće objašnjenje, koje je prije pola stoljeća snažno zagovarao Robert Graves, jest da je Atlantida možda bila amazonski grad Hersonez koji se, kao i legendarna Atlantida, nalazio na otoku. Iako Hersonez poznajemo samo iz mitova, prisjetit ćemo se da je Diodor Sicilski, koji je znao da je Crno more nekoć bilo jezero, napisao da se nalazio u središtu jezera Tritonide u sjevernoj Africi, i da je u 3. tisućljeću pr. Kr. uništen u poplavi. Ranije smo pretpostavili da su se u taj ‘izgubljeni’ dio sjeverne Afrike, neposredno nakon crnomorskog potopa, možda doselili neki stanovnici područja u okolici Crnoga mora. Sir Arthur Evans, koji je iskopavao Knossos, iako nije bio upoznat ni sa kakvim znanstvnim dokazima o nestanku dijela stare obale Tunisa, uvijek je vjerovao da su mnogo napredniji Eteokrećani potjecali iz Libije, zemlje koja je za njega, kao i za drevne Egipćane, sigurno uključivala i Tunis. S gledišta Egipćana, Tunis se nedvojbeno može smjestiti “ispred Heraklovih stupova” (ispred Gibraltarskih vrata), gdje su saiški svećenici smještali Atlantidu. I premda Egipćani nisu bili veliki pomorci, razumno je pretpostaviti da su saiški svećenici bili upoznati s velikim potresom koji je pogodio sjevernoafričku obalu na kojoj su živjeli njihovi daleki preci.

Nadalje, Herodot piše da je u 1. tisućljeću pr. Kr. na krajnjem zapadu sjeverne Afrike još uvijek živio narod imena Atlanti ili Ataranćani, koji su vjerojatno obitavali područje nestalog jezera Tritonide. A Diodor Sicilski, koji je živio na Siciliji i stoga je vjerojatno raspolagao pouzdanim, tamošnjim predajama, također je taj narod opisao kao “veoma civiliziran”. To očito nisu bile Amazonke, budući da su one, kako piše Diodor, prvotno s njima ratovale. Ali kako od istog izvora saznajemo da su Amazonke sklopile prijateljski savez s Atlantima otprilike u doba prije nestanka jezera Tritonida, Hersonez je u vrijeme njegova potonuća možda bio atlantidski i amazonski grad. Kako tvrdi Herodot, stanovnici tog tuniškog dijela sjeverne Afrike štovali su, osim ratničke božice m***** i Posejdona, kao i Atlantiđani, kako je Solon saznao od saiških svećenika. Nadalje, o utrkama konja i bojnih kola koje su organizirali Atlantiđani svjedoči tzv. faza ‘letećeg galopa’ u umjetnosti, kako ju je nazvao Henri Lhote, koju predstavljaju i tassilijski crteži na stijenama. U Herodotovo doba, sjeverno afrički narod koje on naziva Garamanćanima, a čije je ime, kao i turskog pomorskog naroda, ******, Robert Graves povezao s velikom božicom **** Kar, navodno su u napadima na hitre domorodačke stanovnike još uvijek koristili četveroprege. Prema tome, priča o Atlantidi možda je stvarno nastala u ‘izgubljenoj’ prijestolnici carstva božice, koju su utemeljili potomci potopnih naroda, i koja je uništena u katastrofalnoj poplavi u određenom razdoblju nakon potopa i prije otprilike 3000. god. pr. Kr., kada je Sredozemno more progutalo velik dio tadašnje obale Tunisa. Ako je to točno, tada su neki preživjeli možda pobjegli na Kretu koja je pripojena carstvu božice, gdje su se asimilirali s Eteokrećanima i, tako, osnažili njihovu kulturu.

Međutim, nije dobro precjenjivati nijedno tumačenje Platonove priče o Atlantidi, koja je od doživjela suviše mnogo iskrivljavanja da bi se mogla smatrati apsolutno vjerodostojnom. Prije svega, nedostaje egipatski tekst koji bi potkrijepio ono što su saiški svećenici rekli Solonu. I, iako ona možda doista utjelovljuje izgubljeno sjećanje o tome kako su se i gdje u sjevernoj Africi ili na nekom drugom području, preživjeli iz crnomorskog potopa možda privremeno naselili nakon potopa, to tek trebamo dokazati. Usporedbe radi, srodne priče o potopu možemo mnogo lakše potkrijepiti. Naime, neosporna je činjenica da su mnoge od tih priča zapisane nekoliko stotina godina prije Platonova rođenja, i to u sačuvanim tekstovima. A s obzirom da znamo da se crnomorski potop stvarno dogodio, ti su se tekstovi zacijelo prenosili na temelju starijih usmenih predaja. Sumerani i Babilonci odavno su ih ovjekovječili na pločama ispisanima klinastim pismom. Židovi su ih zapisali u svicima Tore, a Grci, nakon što su ustanovili svoj alfabet, jasno su pokazali da i oni poznaju tu priču.


https://www.facebook.com/groups/47218197047/

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: