Skip to content

Meša o Bosni

Vrli poznavalac ljudske duše i majstor ljudske psihologije priča o Bosni,
njegovoj duši najvažnijoj.
Priču o Ahmedu Nurudinu, o dervišu i smrti, nije slučajno priča o šeihu
prve izgradjene tekije u Sarajevu na Bentbaši 1453, srušene 1958 …
Ovo je pisao prije rata u Bosni, kao da je znao šta se sprema.

mesa

” Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja.
Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao,
iako nije važno gdje čovjek fizički živi.
Bosna je u meni kao krvotok.
Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa,
istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno.
Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac.
Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima!
Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju.
To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju
i po spoljašnjim utiscima .”

” Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske
kobi nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru.
Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude
su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu .
Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu.
Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi,
koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća,
mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju.
Tako ostaju sami.

Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani.

Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita.

Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih.
Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put ?
Nikuda.
To je tragičan bezizlaz.
U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska.
Od kuće i porodice stvoren je kult i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao.
Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo.
Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti.
S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju.
A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili.
Razum tu nije mogao pronaći rješenje.
Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje.
Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi .”

” Mi smo ničiji.
Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz .
Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo.
Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome.
Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.
Otrgnuti smo, a neprihvaćeni.
Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća,
suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.
Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.

Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.

Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje,
a sve se plaća, pa i ova ljubav.
Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.

Kakvi su ljudi Bosanci ?

To su najzamršeniji ljudi nasvijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom .
Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo.
S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.
Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi.
Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto?
Zato što nam nije svejedno.
A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni.
A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti ! ‘

mesa selimovic

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s