U mjesecu sedmom će se navršiti 125 godina od rođenja velikog hrvatskog književnog velikana i zasigurno jednog od najvećih umova Evrope, Miroslava Krleže, koji imao neobično veliko poštovanje i simpatije prema bosanskom čovjeku.

U tekstu “Bogumilski mramorovi” Krleža piše kako “nema nijedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klećala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću i nema nijedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika”. Krleža 1954. godine konstatira kako nam je ovakva vrsta estetske autokratije ostavila tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog krova i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i u vertikalima čudesnih bareljefa”.

“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture.

Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture.

Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike.

Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosanca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno!

Digao glavu, digao ruku!

Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli.

Na kom je prikazan kao sužanj”.
(1960.)

Krleža o Bogumilima …
“Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pastva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljećima optužuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta… Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja”.

Krleža o Bosanskom jeziku …

“Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca”, prenio je nedavno časopis za kulturu i društvena pitanja Behar iz Zagreba, a priredio mostarski književnik Ibrahim Kajan.

09.06. 2018