JEDAN AUSTROUGARSKI POPIS STECAKA
(I. referat Koste Hormanna na Arheološkom kongresu u Kijevu 1899. godine)
Sefik Bešlagić
Nije poznato da je u Bosni i Hercegovini u doba turske uprave bilo
neke orgarizovane zaštite kulturnog nasljeđa. Tek nakon mira u Parizu
1856. g., radi okOnčanja krimskog rata, kada je Turska primljena u evropsku zajednicu država, može se govoriti o početnim nastojanjima u tome pogledu. Po uzoru na zapadnoevropske zemlje, Turska je donijela naredbu o čuvanju spomenika, poznato Pismo velikog vezira državnim službenicima
iz 1874. g.


1 Međutim, nešto zbog neposlušnosti samih državnih službenika,
a nešto zbog tadašnjih političkih prilika, neposredno pred predaju vlasti
Arustro-Ug arslkoj narh ji, ta na·r edba nije došla do iZJražaja. Franjo Juk.ić
je u »Bosanskom prijatelju« iz 1850. g. pisao kako se pokretni predmeti
urrnj-etmli&e vrijednosti iznose iz zemlje i u bescjenje prodaju, pa je apelovao da se takvi predmeti čuvaju i sakupljaju.


2
Kako je poznato, odlukom Berlinskog kongresa 1878. g. Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Veliki broj oficira, činovnika upravnog aparata, trgovaca i drugih stranaca brzo su uočili bogatstvo bosanskohercegovačke kulturno-istorijske baštine, o čemu se na sve strane počelo pričati i pisati, pa je interes za tu baštinu naglo porastao i počeo da se izražava na razne načine. Tako je nastalo uzimanje poklona, otkupljivanje,
pljačkanje i odnošenje raznovrsnih pokretnih spomenika, naročito starog
oružja, narodnih nošnji i predmeta kućnog obrta, što je za te strance izgledalo egzotično i u čemu su oni vidjeli neku vrstu svojih ratnih trofeja.


3 Kao  t er r a n o v a, Bosna i Hercegovina je ubrzo privukla i izvjestan broj putopisaca i raznovrsnih naučnih istraživača koji su otkrivali arheološke lokalitete, rudnike, zanimljive biljke i životinje i druge raznovrsne spomenike
kulture i prirode. Dosta brzo se stvorio i krug domaćih kulturnijih građana zainteresovanih za čuvanje tih raznovrsnih nacionalnih vrijednosti,
koji su pristupili organizovanim poslovima oko zaštite i istraživanja narodne, kulturne i privredne baštine. U tome pogledu su oni imali i pomoć izvjesnog broja dobronamjernih državnih činovnika. Sa nekim akcijama je išlo teže, jer je za njih trebalo pridobiti blagonaklonost vlasti, ali se mora
priznati da je i Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine u Sarajevu neke takve
inicijative pomagala, pa i podsticala, a bilo je i takvih koje je sama inicirala. Tako je nastalo Muzejsko društvo Bosne i Hercegovine koje je od
1884. do 1888. g. prikupilo dosta vrijednih predmeta i obavilo mnoge pripremne poslove oko osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.”
Osnovan 1888. g., Zemaljski muzej je brzo napredovao i razvio se u vrlo
uglednu evropsku naučnu ustanovu svoje vrste. U okviru dj elatnosti toga
muzeja otkriveni su i istraženi brojni preistorijski, antički i srednjovjekovni
arheološki lokaliteti, kojom prilikom su utvrđeni neočekivano vrijedni naučni nalazi. Citavu evropsku naučnu javnost su zadivili, napr., neolitski
grmčarski umjetnički predmeti u ButJmiru kod Sarajeva, ili brončani proizvodi ilirske kulture na Gla~incu kod Sokoca, a onda i preistorijsko soj enh’lko naselje na obali Save kod BosanSke Gradiške, itd. Nema ,potr ebe ni
mogućnosti da se na ovome mjestu navode drugi rezultati Zemaljskog mu–
zeja, napr. na području zaštite i istraživanja prirodnih bogatstava, u etnologiji, numizmatici, zatim u izdavačkoj djelatnosti, u učešću na kongresima
i izložbama, itd., niti da se navode ostale, također brojne, vanmuzejske kulturne akcije i njihovi rezultati. Razumljivo, sav taj kulturni život je bio
vješto kontroliran i smišljeno uklopljen u opšti državni plan Austro-Ugarske monarhije, kao okupatora, čija se najizrazitija osnovna karakteristika
sastojala u tome da kod evropske javnosti stvori utisak o svojoj »Velikoj->Pitanja za sabiranje historičko-topografskog
gradi va«, prikupe podaci o gromilama, grobljima, starim gradovima, džamijama, tekijama, starim cestama, starim mostovima i starim crkvama i
manastirima. Sa kakvim uspjehom je taj posao urađen nije poznato, ali je
jedan dio tih odgovora nađen u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.


7
Cira Truhelka je naveo jedan popis stećaka koji je obavljen 1887. i 1888.
g. N a osnovu naredbe Zemaljske vlade u Sarajevu, kotarski uredi su putem
žarndaruna, cestara i lugaTa sakrll!pili poda,bke o broju i rasprostranjenosti
ovih spomenika. Truhelka je rekao da taj popis nije bio sasvim tačan, ali
da je pružio približnu sliku broja i teritorija rasprostiranja stećaka. On se
u svojim publiciranim radovima o stećcima služio isključivo podacima toga
popisa. Tako je i svoju kronološki zadnju radnju o stećcima, objavljenu u
Napretkovoj Poviesti Bosne i Hercegovine 1942. g., zasnovao na tim istim
podacima.8 Izgleda da se tim podacima služio i Vladislav Skarić


9 Međutim, očito je da se u ovome slučaju radi o prvom, prebrzo i dosta nevješto
obavljenom popisu, o čemu će biti riječi na drugom mjestu. Ovdje bih htio
da navedem samo to da je ovom evidencijom ustanovljeno da se na teritoriju Bosne i Hercegovine nalazi ukupno 27.067 primjeraka stećaka. To je,
međutim, veoma daleko od ukupnog broja tih spomenika koji je ustanovljen našim popisom dovršenim 1969. g., i to ne uzimajući u obzir činjenicu
da je u međuvremenu od 80 godina sigurno na razne načine mnogo primjeraka nestalo.


1o
Deset godina kasnije, tačnije 1897. i 1898. g., obavljen je jedan drugi
popis stećaka u Bosni i Hercegovini. Iako nije rečeno ko je i kako taj posao
obavio, po mnogim okolnostima se može zaključiti da je to bila akcija Zemaljske vlade putem kotarskih ureda, tj. putem žandarma, lugara, cestara,
knezova-J111Uhtara, učitelja i sveštenika, alkcija koju sam naprijed spomenuo,
sa formularom >>Pitanja za sabiranje historičko-topografskog gradiva«.


11 Izgleda da je to za postojeće uslove bio dosta dobro organizovan posao. Na
osnovu rezultata toga popisa, Kosta Hormann, dvorski savjetnik i tadašnji
direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, napisao je referat >>Srednjovjekovni spomenici Bosne i Hercegovine«, obrađujući u njemu stećke,
koji je podnio na Jedanaestom slavenskom arheoloskom kongresu u Kiijevu
1899. god.


12
Treba reći da je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine svojim učešćem
na međunarodnom kongresu arheologa i antropologa u Beču 1899. g., zatim
na međunarodnim naučnim kongresima u Sarajevu 1894. i 1895. g., kao i na
međrunarodnlim izložbama u Bruddll11(pešti 1880, Beču 1889. i 1891, Zagrebu
i Temišvaru 1891, MJiđenijSkoj izložbi u Budimpešti 1896, Br.ise:Lu 1897. i
jubilarnoj izložbi u Beču 1898. god., već bio stekao veliki međunarodni
ugled.


l3 Na tim kongresima i izložbama prezentirani rezultati arheoloških
istraživanja u Bosni i Hercegovini iznenadili su evropsku naučnu i kulturnu
javnost i pobudili divljenje i opšte priznanje. Prilikom sarajevskih kongresa,
a i inače, u Bosnu su pozivani, a i samoinicijativno dolazili ugledni stručnjaci iz raznih zemalja da na licu mjesta upoznaju znamenita arheološka
nalazišta. Tako je radi upoznavanja i proučavanja glasinačkih starina jednom prilikom ovdje boravila i ruska grofica Paraskeva Uvarova, koja se
kao amater bavila preistorijskom arheologijom i bila predsjednica Ruskog
carskog arheološkog društva u Moskvi.


14 Vjerovatno je ta okolnost bila od
izvjesnog utjecaja da je Bosna pozvana i da je učestvovala na Jedanaestom
arheološkom kongresu u Kijevu 1899. g. Na taj kongres je Zemaljska vlada
posla.la dvojdcru strručnjaika iz Zemaljskog muzeja – direktma dra Kostu
Hormanna i kustosa dra Ciru Truhelku, koji su za cijelo vrijeme boravka
u Rusiji bili okruženi izvanrednom gostoljubivošću domaćina, a posebno
grofice Uvarovne. Uz Kostu Hormanna koji je, kako sam već naveo, održao
referat o stećcima, Ciro Trruhe~ka je podndo na fraiilcuskom jeziij{,u referat
»Documents prehistoriques de Bosnie et Hercegovine«.


15
Evo osnoWl!ih statističlkih podataka iz referata K. H6rmanna.
Ukupan broj stećaka iznosi 59.500. Osim na teritoriju Bosne i Hercegovine, ima ih pojedinačno u pograničnim krajevima Dalmacije, u Srbiji ih
ima vrlo malo, i to u okolini Užica, a nešto više u Novopazarskom sandžaku
i u Staroj Srbiji; nema ih u Hrvatskoj ni u Slavoniji. U Bosni i Hercegovini oni su vrlo nejednako raspon~đeni. Najbrojniji su u Hercegovini, zatim
u srednjoj i istočnoj Bosni – na području okruga Sarajevo i Travnik i kotareva Vlasenica, Srebrenica i Kladanj. Rijetko se susreću u Bosanskoj krajini i u Posavini, a još rjeđe u dolini Bosne, dok ih u kotarevima Gradačac,
Prijedor i Sanski Most uopšle nema. Na područjima kotareva Cazin, Bihać,
Bosanska Krupa i :Zepče stećci su veoma rijetka pojava; tu se njihov broj
kreće od l do 15 primjeraka. Kao sjevernu granicu rasprostiranja stećaka
autor smatra liniju od Zvornika do Sarajeva, Fojnice i Livna. Iz grafičkih
tablica koje je autor priložio referatu vidi se, napr., da u vlaseničkom kraju
(vjerovatno se misli na područje kotara Vlasenice – napomena moja) 52
stećka dolaze na 100 km2, ili u srebreničkom kraju 27,6 primjeraka na površini od 100 km2• Isto tak..> se vidi da, napr. na isto toliko područje u mostarskom kraju u prosjeku dolazi 1Đ,9, u nevesinjskom 18,1, dok u stolačkom, gatačkom, bilećkom i trebinjskom taj prosjek se kreće od 29,1 do 38,2
primjenka na 100 km2• U istočillim grani,čnim krajev!ilma prema novopazarskom sandžaku taj prosjek je nešto manji – od 11,8 do 13,4, a u zapadnim
krajevima Hercegovine od 14,5 do 15,5 primjeraka na 100 km2• U krajevima
oko Prozora, Duvna i Bugojna prosjek je 8,2 do 11,4 primjerka. Livanjski
kraj, sa ukupno 5.248 stećaka, veoma se ističe – tu na površinu od 100 km2
dolazi 30,1 primjerak. U sjevernim krajevima Bosne, oko Zvornika, Kladnj a
i Fojnice dolazi 12 do 16 stećaka na istu površinu, u krajevima oko Visokog
i Travnika 7 do 4, dok u sasvim sjevernim krajevima, oko Bihaća, Banje
Luke i Tuzle na 100 km2 otpada u svemu O do 2 primjerka.
U svom izlaganju autor se kraće zadržao na oblicima stećaka, ističući
da su oni najčešće klesani u vidu velikih ploča i sarkofaga koji su obiooo na
ploči, bez obzira da li je ta ploča klesana kao poseban dio ili zajedno sa
svojim sarkofagom, ali je naveo da postoje i oblici stubova i obeliska koji
se dosta rijetko susreću. Pošto su neki stećci velikih dimenzija, autor se
pita kako je bilo moguće sa ondašnjim primitivnim oruđima takve kolose
dopremati iz kamenoloma koji su najčešće bili vrlo daleko i na nepristupačnim mjestima.
U referatu su najviše zastupljeni natpisi stećaka. Kaže se da ima malo
spomenika sa natpisima, da su natpisi pisani bosančicom, narodnim jezikom.
Podijelio ih je na manji broj koji imaju istorijski značaj i na veći broj koji
nemaju toga značaja, ali predstavljaju bogat materijal za filološka istraživanja. Prikazao je 9 najstarijih i po njegovom mišljenju najznačajnijih
natpisa, počevši sa natpisom Kulina bana iz Muhašinovića kod Visokog, a
završivši sa nadgrobnom pločom Radosava Hrabrena u pravoslavnoj crkvi
u Ošanićima kod Stoca. Donio je l tekstove tridesetak primjera ostalih natpisa u kojima se uglavnom ističu zasluge pokojnika.
Govoreći o reljefnim motivima stećaka, referat je istakao da su oni
prilično rijetka pojava, da su uglavnom arhitektonskog i ornamentalnog
karaktera, a da se samo ponekad susreću predstave likova. U arhitektonske
UJk:Tase ubraja kolonade koje smatra čistim dekoracijama. U najva:žmije ornamentalne ukrase ubrojeni su cvijet, a potom puzavica, krug, zvijezda, spirala i oružje. Rečeno je da se od oružja najčešće javlja mač. Navedeno je
da se S’USire6u i heraldičlk:i motivi, prete:žmo štitovi sa znacima zvijezde, polumjeseca i kmga. Rečeno je da su česti i motivi ljiljana. Kao predstave
likova autor je vidio predstave junaka u scenama lova, zatim ljudske predstave u scenama turnira i nacionalnog kola. Sarkofag iz Donje Zgošće kod
Kaknja {sada u Zemaljskom muzeju) smatra umjetnički najvrednijim primjerkom stećaka.
U referatu je rečeno da se u natpisima stećaka nalaze mnoga imena
majstora klesara. Nazivani su kovačima i dijacima. Istaknuto je nekoliko
imena majstora, kao što su Grubač i Semorad koji su djelovali u okolim
Stoca i Radoje koji je klesao stećke u Popovom Polju, u okolini Trebinja.
Uz srednjovjekovne nadgrobne spomenike, referat je naveo i nekoliko
primjeraka kamenih stolica, koje su služile kao prijestolja ondašnjih velikodostojnika u Bosni i Hercegovini, pretežno kod javnih suđenja. Neke od tih
stolica imaju natpise bosančicom i ukrase. Jedna je iz okoline Mostara prenešena u Zemaljski muzej, a odnosi se na velikaše iz roda Kosača, a jedna,
vrlo lijepo ukrašena, nalazi se u Bukovici, u okolini Konjica, koja je pripadala vlastelinu Ivanu Pavloviću.
Autor je na vrse mjesta, uz statističke podatke i opise spomenika, iznio i neke pretpostavke, odnosno poglede i stavove u odnosu na izvjesna
pitanja stećaka, što se može smatrati ne samo rezultatom njegove analize
podataka prikupljenih akcijom 1897. i 1898. g. i njegovog vlastitog razmišljanja, nego i uzimanja u obzir rezultata dotadašnjih istraživanja ostalih
stručnjaka i saradnika Zemaljskog muzeja koja su objavljena u Glasniku
Zemaljskog muzeja, zatim u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien
und Hercegovina, kao i u nekim drugim časopisima , među kojima se nalazi
i nekoliko radova samoga Hormanna. A pošto se radi o ličnosti, za k ‘tl j u
znademo da je državnoj austrougarskoj politici bila veoma odana, zbog čega
je uživala veliki ugled, držim da se Hormannovo mišljenje o stećcima može
smatrati i kao mišljenje Zemaljskog muzeja i kao mišljenje Zemaljske vlad(>
Bosne i Hercegovine. Zbog toga je i za stručnjake i za ostalo naše kulturno
građanstvo značajno da se znade kako su stećci, naša osebujna bosanskohercegovačka srednjovjekovna kulturno-umjetnička pojava, od strane tadašnjeg
o’k:UJprutora u jed111om momentu krajem XIX v., shvaćeni i ooije111je!11i pred
slavenskim arheološkim stručnjacima u Kijevu.
Navešću osnovne i bitnije stavove referata.
Prije svega, treba reći da se iz podnesenog referata očituje uvjerenje
kako samog podnosioca, tako i drugih koji stoje iza toga, da su sasvim utvrđeni i brojno stanje i teritorij rasprostiranja stećaka. Isto tako, čvrsto uvjeT~enje se očituje kod određivanja vreme111slkog perioda pojave i trajanja klesanja i postavljanja ovih spomenika. Tako se tvrdi da ukupan broj stećaka
iznosi 59.500 primjeraka, zatim da se oni rasprostiru na teritoriju Bosne i
Hercegovine i iznimno na susjednim područjima Srbije, Crne Gore i Dalmacije, i to u vrlo ograničenom broju, te da stećci pripadaju periodu XIII do
XVI v. Što se, pak, tiče pitanja pripadnosti stećaka, izražen je nedovoljno
jasan, čak bi se moglo reći kolebljiv stav – oni se najprije nazivaju bogumilskim, a nešto kasnije starobosanskim spomenicima, uz napomenu da
postoji sumnja u njihovu isključivu pripadnost bogumilima.
Stećoi su swmani u četiri OS!l10V!l1a obl:ilka – ploče i sarlkofage, kao češće,
i stubove i obeliske, kao rijetke pojave.
Kaže se da se ukrasi na stećcima rijetko nalaze. Svrstani su u dvije
osnovne · kategorije – arhitektonske (kolonade) i ornamentalne (cvijet, puzavica, krug, zvijezda, spirala i oružje), ali se javlja i treće – likovne predstave (lov, turnir i kolo). Umjetnička vrijednost reljefa stećaka je … beznačajna«. Najljepši primjerak stećaka je sarkofag iz Donje Zgošće.
Natpisa na stećcima je relativno malo i oni su, osim izuzetaka, kasnijeg porijekla. Mali dio natpisa irna istorijsku dokumentarnu vrijednost, dok
je većina zanimljiva zbog sadržaja i jezičkih osobina. Najstariji i jedan od
najznačajnijih natpisa je onaj koji se odnosi na Kulina bana, iz Muhašinovića kod Visokog. Referat je relativno dosta pažnje posvetio natpisima,
zadržavajući se na tridesetak izabranih primjeraka.
Po narodnom predanju, kamene stolice pripadaju najuglednijim ličnostima iz doba bosanske državne samostalnosti, zbog čega su također obuhvaćene ovim referatom. One su u vrlo ograničenom broju, a najzanimljiviji primjerci su oni koji imaju ukrase i natpise.
Izražen je stav da su stećci originalna bosanska kulturna pojava i da
su »drage relikvije i svetinje slavenske prošlosti«, zbog čega se pomno, temeljlito i strogo naučno proučavajru.
U prublici[“anim materijalima sa kong,resa u Kijevu rečeno je, između
ostaloga, da je referent svoje izlaganje ilustrovao kartom Bosne i Hercegovine na 8 tabaka na kojoj su ubilježeni svi lokaliteti sa brojem stećaka, za·-
tim tabelama crteža i .fotosa stećaka i njihovih ukrasa i natpisa, a potom
i grafičkim tablicama razmještaja i gustine spomenika po kotarevima. Izgleda da je ta karta napravljena u omjeru l :300.000 i da je većinu crteža
izvanredno lijepo UJradio dr Ciro Truhellka. Referent je sav taj ilustrativni
materijal polklonio CarSkom ruskom arheološkocrn društvu u Moskvi. U
prublicliranom za)pisnilkru sa k velikim interesom i odobravanjem.16
Referat dra Koste Hovmarma je objavljen na ru~Skocrn jezi ~u u časopisu
Trud. Tom prilikom je redakcija časopisa dala i svoje dopune i primjedbe.
Navedena je literatura koja se odnosi na iznesene natpise stećaka, prvenstveno ona koja je štampana u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien
und Hercegovina. U dopuni su data potpunija čitanja natpisa, uz ispravljanje grešaka, kako onih iz samog referata, tako i grešaka u ranije izašlim
člancima raznih autora.


17
Evo glavnih primjedaba redalkclije Trud.
Prevođenje navedenih natpisa je nesigurno. Očituje se nepoznavanje
slovenskih crkvenih običaja i slovenskog crkvenog jezika. Čitanje mnogih
natpisa kod raznih autora je različito i problematično. Izražena je sumnja
u tačnost faksimila, jer foto-snimci nisu neposredni nego sa crteža koji ne
moraju biti sasvim tačni.
Istaknuto je da bi u svrhu postizanja što tačnijih rezultata bilo poželjno
da i ruski naučni radnici pristupe istraživanju stećaka, posebno njihovih
natpisa, kako prema dokumentima, tako i na licu mjesta.
Iz stilizacije nekih primjedaba, vidi se da ruski arheolozi nisu sigurni
u potpunu dobronamjernost i objektivnost kod proučavanja i prikazivanja
ove vrste bosanskohercegovačkih spomenika od strane austrougarskih naučnih radnika. To se vidi i u tekstu jedne napomene koja u prevodu glasi
ovako: »Zar se i u samom nazivu ovih spomenika »Staro bosanski« ne vidi
karakteristična i spontana želja okupatora (misli se na Austro-Ugarsku monarhiju – moja napomena) da ogradi Bosnu i Hercegovinu od srpskog svijeta? Ako se ovi spomenici, m~im u Bosni i Hercegovini, nalaze u Staroj
Srbiji, Srbiji i Crnoj Gori, i to u velikom broju, onda nisu nešto posebno
bosanski nego opštesrpski … <<18
Postoje i razlozi da se na ovome mjestu inače, na osnovu do danas postignutih rezultata i saznanja o ovoj problematici, naznače zablude i pogreške u konstatacijama i mišljenjima referata Koste Hormarrna. Moglo bi se
reći da se krupnije greške sastoje u slijedećem:
Teritorij rasprostiranja stećaka je prilično netačno određen. Proizlazi
da, napr., na teritoriju Crne Gore, osim u krajevima koji su nekada pripadali Novopozarsikom sandžalku, uopšte nema stećaka. Međutim, poznato je
da na područjima današnjih opština Plužine, Zabljak, Savnik i Nikšić, da
ne navodim druge krajeve, postoji relativno veliki broj stećaka, među njima
i znatan broj sa ukrasima, pa i sa natpisima. Nije tačno ni to da na teritoriju Hrvatske nema stećaka, osim pojedinačno u pograničnim dalmatinskim opštinama. Naprotiv, u susjednim krajevima Dalmacije ustanovljen je
velik broj stećaka, pa i u krajevima sjeverne Dalmacije, sve do iza Zadra.
A pojedinačnih primjeraka ima i u Lici i u Slavoniji. I u odnosu na bosanskohercegovački teritorij rasprostiranja ima više grešaka, a jedna se odnosi
na sjevernu granicu koja nikako ne ide linijom Zvornik – Sarajevo – Fojnica – Livno, nego linijom Bijeljina – Tuzla – Banja Luka – Drvar –
Grahovo, iako i sjeverno od te linije postoje lokaliteti sa stećcima. Osim
toga, netačna je konstatacija da u planinskim područjima postoje samo pojedinačni primjerci, jer su ustanovljene brojčano vrlo velike nekropole stećaka u takvim područjima. I područje rasprostiranja stećaka u zapadnoj
Srbiji je vrlo usko određeno. Te greške su rezultat skoro potpunog nepoznavanja stećaka u krajevima izvan austrougarske Bosne i Hercegovine. w
Referat nije pružio nikakve brojčane podatke o stećcima po osnovnim
oblicima, ni po ukrasima, kao ni po natpisima. Kod natpisa je rečeno da ih
ima malo, a odmah potom da onih bez istorijske vrijednosti ••ima na stotine«. Tačno je, međutim, da u Bosni i Hercegovini u svemu imaju 32:3
natpisa.20
U listi osnovnih oblika nije uočen važan i vrlo čest oblik sanduka, a
nije naveden ni oblik krstače, dok je naveden obelisk koji zapravo ne postoji kao stećak, nego samo kao islamski nišan.
21
Reljefni motivi su vrlo uopšteno kategorizirani, njihove vrste su jako
sužene, a velika greška je u tome što nije uočen simbolički značaj nekih
motiva, kao što je polumjesec, ili krst, a onda i kolonade, ruke, oružje itd .,
nego ,9U i taik·vi motivi tretira!Thi isključivo kao dekoraaije. 22
Mnoge greške postoje kod čitanja natpisa, što je uglavnom rezultat nekritičkog preuzimanja čitanja drugih autora, zbog čega su tako ozbiljne
primjedbe ruskih arheologa sasvim opravdane.
Uzgred treba reći da Kulinovu ploču sa crkve i živu stijenu u Drežnici
nije opravdano trpati u stećke.
Naivno je pitanje i čuđenje kako su se teži stećci uopšte mogli dopremiti na nekropole. Trebalo je i onda uočiti da kamenolomi redovno nisu bili
daleko od nekropola i da su se kameni blokovi prevozili na saonicama ili
rulali preko drvenih oblica.23
Neka mi je dozvoljena još jedna mala primjedba. Smatram da naslov
referata ••Srednjovjekovni spomenici Bosne i Hercegovine« nije adekvatan
faktičnom sadržaju izlaganja, jer, napr., nisu obuhvaćeni stari utvrđeni gradovi, freske, ikone i drugi spomenici koji također spadaju u srednjovjekovne spomenike Bosne i Hercegovine.
Međutim , i pored navedenih prigovora, mora se priznati da akcija popisa stećaka 1897. i 1898. g. i analiza svih dotada poznatih materijala, kako
onih koji su tim popisom prikupljeni, tako i onih koji su publicirani, predstavlja velik i koristan napor ne samo Koste Hormanna, nego i čitavog Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Ovim izlaganjem u Kijevu svjetska
naučna javnost prva put je korrniPleksnije informin1na o bosanskoherce645
gova6kim stećcima. Sami podaci o ukulpilom brojnom stanjru, koji sru pribl!ižmo ta6n~, zaM.m ;podaci o teritornjalmom rasprostiranju, malkar i
ovako neprecizni i sa greškama, znače svojevrstan naučni doprinos. Isto
tako, podaci o glavnim vrstama oblika i ukrasa, posebno podaci o natpisima.
koji su bili predmet dosada relativno najvećeg interesovanja, predstavljaju
znatan naučni doprinos.
I referatu priloženi ilustrativni dokumentacioni materijal je rezultat
i faktor vrijednosti navedenog naučnog poduhvata. Velika je, međutim,
šteta što se dosada ni u Moskvi, ni u Sarajevu nije pronašla karta rasprostiranja lokaliteta stećaka, koju treba smatrati prvom topografskom kartom
svoje vrste i dalje tragati za njom.24
Bez obzira, dakle, na neke opravdane primjedbe u vezi sa obavljenim
poslovima i bez obzira na okolnost što su neki podaci o stećcima kasnijim
istraživanjima dopunjeni ili ispravljeni, te što su neka tada izražena gledanja i mišljenja kasnije prevaziđena, austrougarski popis stećaka 1897–
1898. g. i referat Koste Hormanna na kongresu u Kijevu ima svoju težinu
i naučnu vrijednost koju je trebalo konstatovati i priznati.


BILJESKE
1 Službeni list »Bosna« od 24. šabana 1291. g. (23. septembar 1874. g.), br. 432
(po D. Tafri, Iz istorije zaštite spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do Oslo- bođenja 1945. g., Naše starine III, Sarajevo 1956, 7). 2 Sabrana djela Ivana Franje Jukića II, Sarajevo 1973, 159.
3 D. Tafro, Iz istorije zaštite spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do Oslobođenja 1945, Naše starine III, Sarajevo 1956, 7.
to Isto tamo. 5 Vl. eorović, Naučni rad Zemaljskog muzeja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXVI, Sarajevo 1914, 8. 6 S. Bešlagić, Stećci, kataloške-topografski pregled, Sarajevo 1971, 11-14; Vl.
Skarić, Bogumilski grobovi i bosančica, Narodno jedinstvo, almanah-kalendar
Drinske banovine za 1932. g., Sarajevo 1931, 356. 7 D. Tafra, n. d., 8.
8 e. Truhelka, Sredovječni stećci Bosne i Hercegovine, Poviest hrvatskih ze- malja Bosne i Hevcegovine I, Sarajevo 1942, 630-631.
9 Vl. Skarić, n. d., 356-358.
1o S. Bešlagić, n. d., 42-43. 11 D. Tafro, n. d., 8.
12 K. Hormann, Srednjovjekovni spomenici Bosne i Hercegovine, Djela (Trudy)
XI Arheološkog kongresa u Kijevu 1899. god., Tom II, Moskva 1902, 165-172 (na
ruskom jeziku). 13 Glasnik Zemaljskog muzeja I, Sarajevo 1889, knj. III, 99-100; Glasnik Zemaljskog muzeja VI, Sarajevo 1894, 521-531; Glasnik Zemaljskog muzeja VII,
Sarajevo 1895, 601-604; e. Truhelka, Uspomene jednog pionira, Zagreb 1942, 95-
-101.
H Isti, n. d., 86.
15 Izvještaj XI Arheološkog kongresa u Kijevu 1-20 avgusta 1899, Kijev 1899.
god., 25 (na ruskom jeziku).
646
16 Izvještaj XI Arheološkog kongresa u Kdjevu … , 25-26; A. Solovjev, Bogumilentum und Bogumilengraber, Volker und Kulturen Siidosteuropas, Miinchen
1958, nap. 42. na str. 183. 17 Radovi XI Arheološkog kongresa u Kijevu … 173-182. 18 Radovi XI Arheološkog kongresa u Kijevu … , 174, napomena l.
19 S. Bešlagić, n. d., 41-48. 20 Isti, n. d., 54; Isti, Stećci i njihova umjetnost, Sarajevo 1971, 66. 21 Isti, Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo 1971, 48-49. Isti, Oblici
stećaka, Radovi XLIII Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 15, Sarajevo 1972, 173-213. 22 Isti, Stećci i njihova umjetnost, Sarajevo 1971, 33-53.
23 Isti, n. d., 70-73. 2″ A. Solovjev je tražio navedenu kartu, pa je nije našao. (Vidi nap. 16.) I ja
sam za njom tragao, ali dosada bez uspjeha.
AN AUSTRO-HUNGARIAN LIST OF THE MEDIEVAL STANDING
TOMB-STONES (••STEĆAK«)
by S e f i k B e š l a g i ć
The article deals with the Austro Hungarian list of standing tomb-stones in
Bosnia and Herzegovina, published in 1897 and 1898 respectively, at the order
of the Provincial Government in Sarajevo, on the basis of which a report was written by Kosta Horman, the then director of the medieval monuments in
Bosnia and Herzegovina. The report was submitted to the 11th Slavic Archaeological Congress in Kiev, in 1899. As there was no organized protection of the
cultural heritage in Bosnia until the second half of the 19th century, the mentioned report was one of the first appearances on the European scientific scene.
The total number of standing tomb-stones listed by Horman was 59,500. The
author describes their geographical position and their shapes, but most of his
attention is dedicated to inscriptions. Dealing with the relief motives, he divides
them – according to their character – into an architectonic and an ornamental
group; he is also interested in the figurative representation. In addition to statistical
data and descriptions of monuments, the author also presents his hypotheses and
points of view in connection with the origin of the monuments. The author
adheres to the idea that the standing tomb-stones are an original Bosnian cultural phenomenon, but the question of their connection with the Bogumil heresy
is decisiveness and lacks clarity. The Horman report included a map of Bosnia
and Herzegovina in which the localities were entered with drawings and photographs.
The author of the article, availing himself of new results and knowledge
about the standing tomb-stones critically treats the Horman report, correcting
the data on geographical distribution, shapes, and interpretation of inscriptions.
But all these objections notwithstanding, the author considers the listing of standing tomb-stones in 1897 and 1898 a great scientific effort, not only of Horman
himself, but also of the Provincial Museum of Bosnia and Herzegovina, since the
exhibition in Kiev offered the opportunity to the scientists of the world to be
for the first time fully informed about the Bosnian-Herzegovina standing tomb-
-stones.

One thought on “JEDAN AUSTROUGARSKI POPIS STEĆAKA

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s