Skip to content

Znate li priču o Dervišu Korkutu i Sarajevskoj Haggadi 

Kažu da samo sjećanja koja dotaknu naše srce krenu s nama kada napustimo ovo tijelo i ako slušaš srcem ta sjećanja se vraćaju. Kad spominjemo krv koja teče našim žilama automatski se sjetimo naših predaka, kao da ima genetski kod koji se prenosi krvnom linijom. Mene moja sjećanja gotovo uvijek vode do nekog od Rumijevih citata,

„U biti tvoja i moja duša su iste; zajedno se pojavimo, pa nestanemo.“

I često se  sjetim priče koju mi je je ispričao moj rahmetli otac.

Nekad davno godine hiljadu petsto i neke, u Blagajsku tekiju dodjoše tri brata Korkuta. Bili su derviši, sufije. Došli iz Konye putujući ko zna koliko dugo, s namjerom da prenesu poruku svoga učitelja, Šeiha Jalal ad-Din Muhhamad Rumi, poznatog kao Mevlana. Bili su derviši, mevlevije, kako su ih kod nas zvali i u Zikru su plesali za razliku od drugih derviških redova, a njihova poruka je bila i još uvijek je, poruka srca.  U njihovoj poruci nije bllo straha da će se potrošiti, ofucati, kako to i sam Rumi reče :

„Ako jedna svijeća potpali drugu svijeću, neće izgubiti ništa od svoje svjetlosti.“

Braći se svidje mjesto gdje su došli, a kako ne bi, te ostadoše zauvijek u Blagaju i njihov ples u Zikru i dalje je prepoznatljiv u zidovima, ali i oko tekije, kao da i sad plešu.  Na moju sreću jedan od njih vidje lijepu djevojku, hercegovku, kako niz Bunu šeće. I kad je ugleda,  bi siguran da je došao kući svojoj. Dvoje djece mu je izrodila, pa djeca dobiše djecu, pa njihova djeca … I kako bi pismen ostavi traga i na papiru i naravno u srcima djece njihove djece. I tako evo pišem i ja, da trag i na papiru, il* kompjuteru ostane, iako znam da sjećanja koja dotaknu srce, nikad nestati neće. U Blagajsku tekiju idem i pozivam goste kao u svoju kuću. Kuću ljudskih srca koje se još uvijek sjećaju kako je Mevlana govorio i tamo se sjetim i svog oca i očevih otaca i srce mi zaigra, kad se sjeti čija krv mojim žilama teće. Pa evo velim da Vam podijelim sjećanje na jednog od Korkuta, koji ne zaboravi na svoj genetski kod i kad je bilo najteže.

„ Čak i suza ima svoju dužnost. Njena dužnost je da čisti teren za osmjeh koji dolazi nakon nje. “ – Rumi

Derviš Korkut (1888-1969), sin hadji Ahmeda Muniba Korkuta i Šahide rođ. Biščević, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, bio je poznati orijentalista. Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima (Sarajevski Jevreji u godini 1848., antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini) i Albancima. Bio je gospodin, antifašista, intelektualac. 35518727_10214281469223014_4556224345524928512_n

Njegov brat Besim Korkut (1904-1975), arabista, je napravio jedan od prvih prevoda Kur’an- a na tadašnji zvanični srpsko – hrvatski jezik.
Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine upao je u Zemaljski muzej general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda Sarajevska Haggada. Ta knjiga je trebalo da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za “arijevske” posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. Tu zamisao Adolfa Hitlera sprovodio je Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnov nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja). U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao na primjer sifilistička umjetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska Haggada bila značajan trofej.
U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je riješio da, uz saglasnost Joze Petrovića, tadašnjeg direktora Zemaljskog Muzeja, spasi Sarajevsku Haggadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je želio da Haggada izbjegne sličnu sudbinu.
Među istraživačima događaja oko skrivanja Haggade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut eventualno skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, Haggada je sačuvana zahvaljujući kustosovoj i direktorovoj odlučnosti i hrabrosti. Odluke su bile zajedničke, ali akcija isključivo Korkutova. Kada je general Fortner tražio od direktora Petrovića da mu preda čuvenu knjigu, Korkut je rekao da je knjigu već odnijela dva SS oficira. General je bio bijesan pa je tražio imena oficira. Derviš je skrušeno odgovorio : ” Ko sam ja da pitam SS oficire za imena ? ”  General je zatim insistirao na potvrdi o izuzimanju Haggade : ” Bibliotekar kao ti nije predao knjigu bez potvrde !” Derviš je brzo otrčao do svoje kancelarije i na komadu papira napravio potvrdu o preuzimanju Haggade, sa datumom od prethodne sedmice i našvrljao nečitak potpis na njemačkom.  General je bio bijesan, ali nije došao u posjed Haggade i za svoje postupke u toku rata osuđen i 1947. godine obješen.


Dobar dio podataka o Korkutu i njegovoj familiji Džeraldini Bruks je saopštila supruga kustosovog nećaka, Hatima Korkut. Ona danas živi u Arlingtonu u Sjedinjenim Državama. Službenicima Ministarstva spoljnih poslova predaje bosanski jezik. Cijela familija je ponosna na Derviša, njegovo enciklopedijsko obrazovanje i njegovu hrabrost. Objavio je dvije knjige o istoriji i ahitekturi Travnika i o svojim sjećanjima (1961) i više drugih objavljenih radova, Turske ljubavne pjesme u zborniku dubrovčanina Miha Martelinija iz 1657, Tursko-srpskohrvatski rječnik nepoznatog autora iz XVII vijeka i dr. Bio je urednik Glasnika Rijaseta Islamske zajednice od osnivanja januara 1933 do 1936.
Poticao je iz turske porodice koja se u Bosnu doselila u 16. vijeku.
Hatima Korkut je pomenula autoru teksta u Njujorkeru da Derviševa žena, Servet, još uvijek živi u Sarajevu. Imala je tek 16 godina kada se udala 1940. godine. Njena albanska porodica iz Kosovske Mitrovice protivila se da se uda za mnogo starijeg čovjeka, ali ona je to ipak učinila. Džeraldina Bruks ju je posjetila. Servet je tvrdila da je Derviš donio Haggadu kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa na Treskavicu gde je kod jednog hodže u džamiji sakrio Haggadu, među Kur’anima. Nakon rata je hodža donio Haggadu Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej. Servet nije znala da imenuje hodžu. Od Derviševe žene je Bruksova saznala da njihov sin, Munib, živi u Parizu, gdje radi kao inženjer. Posjetila ga je da bi doznala još neke detalje o porodici Korkut i spašavanju Haggade. Došla je do jednog potpuno novog i neočekivanog otkrića.


Korkutovo spašavanje jevrejske djevojčice
U aprilu 1942. godine Derviš je još jednom došao ranije kući iz Muzeja. Poveo je sa sobom jednu djevojku srednjoškolskog uzrasta. Rekao je ženi da je Jevrejka, da se zove Mira Papo i da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Ona i Mira su se sprijateljile, bile su vršnjakinje. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Kako je prije rata bila u Hašomer Hacairu, kada su se stekli uslovi, ona se pridružila partizanima.


Robijanje u Zenici
Nakon rata Mira se vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. U junu 1946. na ulici je sretne jedna žena i poče moliti da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatora. Kao poznavaoca više jezika tražili su ga da radi prevode textova, naročito njemačkih. Mira nije prepoznala u ženi Derviševu suprugu Servet, kod koje se krila za vrijeme rata nekoliko godina ranije. Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vrijeme rata, nije htio da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to nije bilo dovoljno za novi režim pa ga je osudio na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Zenici. Mira je uvjeravala Servet da će svjedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen vjerenik, budući muž, odgovorio od toga. Rekao je da ona, kao vojno lice, nikako ne smije da se pojavi kao svjedok na politički motivisanom suđenju. Optuženik je i onako unaprijed osuđen i ona mu ne može pomoći.
Bakotić je umro dvije godine nakon toga. Mira je ostala sa dva maloljetna sina, Danielom i Davorom. Nakon demobilizacije, imala je težak period života. Iako ubjeđeni ateista, vremenom se sjetila svojih jevrejskih korijena, slavila je Hanuku i druge praznike. Davor se upoznao sa jednim Izraelcem i rezultat prijateljstva je bio da se 1969. odselio u Izrael i nastanio u kibucu. Majka mu se tri godine kasnije pridružila. 1978. preselili su se u Jerusalim.
Tokom alije bosanskih Jevreja 1992. godine, Mira je naišla na neke novine u kojima je pisano o Dervišu Korkutu, čovjeku koji joj je spasio život. Iz članka je doznala da Korkut nije ubijen, kako je ona mislila, već je godinama robijao u Zenici i umro prirodnom smrću nakon izlaska iz zatvora 1969. godine. Davor je iz tog članka prvi put čuo za ime Derviš Korkut. Mira Papo je odlučila da napiše svoju životnu priču, kako ju je kustos Zemaljskog muzeja spasio za vrijeme rata i kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Predala je svoju izjavu pod naslovom “Kako me je Derviš Efendi Korkut spasio od sigurne smrti” Jad vašemu. Mira je preminula 1998., godinu dana prije nego što je Korkut proglašen za Pravednika među narodima.
Da je njen muž proglašen za Pravednika, Servet Korkut je doznala dok je boravila u Parizu kod svog sina Muniba. Izraelska ambasada dala joj je certifikat o počasti i medalju. Servet je ispričala Džeraldini da je Mira jednom pozvala u Pariz telefonom u namjeri da joj objasni svoj postupak. Albanka ju je umirivala, rekavši da ne vjeruje da bi njeno svjedočenje izmijenilo tok sudskog procesa. Bilo je onih koji su svjedočili u korist Derviša, ali to ništa nije pomoglo.

Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je odležao šest.
Servet, tada žena narodnog neprijatelja, ostala je bez posla i stana.

Otišla je kod svojih u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i kćerkom Abidom.
U to vrijeme u Kosovskoj Mitrovici vladao je meningitis. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Munib se sjeća kako je sa majkom odlazio u Zenicu jednom nedjeljno da posjete Derviša. Put je trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta.
Derviš je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. Njemu i Serveti rodila se ćerka Lamija 1955. godine. Imala je četrnaest godina kada joj je umro otac. Pamti kako su ljudi govorili o njemu sa poštovanjem, da je mnogima pomagao, savjetovao ih. Međutim, nikada nije pomenuo Miru Papo i kako je spasio sigurne smrti, kao što ni Mira nije njega pominjala svojoj djeci. Za vrijeme bombardovanja Sarajeva, Lamija je uspjela da napusti grad u konvoju sa Jevrejima. Odselila se u Prištinu kod porodice svoga muža Albanca, elektroinženjera. U martu 1999. za vrijeme NATO bombardovanja, Servet je bila u posjeti svojoj kćerci. Lamija i njen muž su danima pokušavali telefonski da se povežu sa rođacima u Parizu i Švedskoj, da im preko veze pribave vizu za neku zemlju. Sve je bilo uzaludno. Uz tešku muku su se dokopali Makedonije, gdje su odsjeli kod rođaka u Kumanovu. Opet su pokušavali telefonski da mole rođake i prijatelje da im pribave dokumenta. U jednom trenutku je Munib došao na ideju da se obrate Jevrejskoj zajednici u Skoplju. Rekao je Lamiji da tamo kaže da je njihov otac jedan od Pravednika među narodima, jer je spasao Jevrejku. Na sreću, imala je fotokopiju certifikata od Jad vašema i pokazala ga nadležnima. Skopska Jevrejska zajednica je bila ponosna što može da pomogne u nevolji kćerci jednog Pravednika. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv. Poslije onog balkanskog užasa mediteransko blještavo sunce učinilo im se nestvarnim.
Derviš Korkut, musliman, spasao je Jevrejku Miru, a Lamija, njegova kćerka, muslimanka, bila je presrećna kada ih je na aerodromu Ben Gurion dočekao Mirin sin, Davor Baković.


Sarajevska Haggada je čudesna knjiga, izuzetak među Haggadama. Ona ne priča samo o Izlasku, Exodusu. Ima i svoj liturgijski dio. Dakle, pored izuzetne estetske vrednosti ilustracija, posjeduje i moralnu pouku. Tajna njenog puta iz Španije do Sarajeva treba tek da se istraži. Ali ona očigledno ima magični uticaj na današnja zbivanja u našim balkansko-bliskoistočnim prostorima.
Džeraldina Bruks (Geraldine Brooks), autor teksta u Njujorkeru o sudbini Sarajevske Haggade i Dervišu Korkutu, poznat je publicista i pisac istorijskih romana. U januaru 2008. godine objavila je knjigu People of the Book, romansiranu istoriju Sarajevske Haggade u izdanju američke kuće Viking.

https://www.facebook.com/groups/54274893484/


Korkut Dervis

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: